Rafael de Sousa je toga dana upalio tablicu u Excelu. U prvi red je upisao klimu, u drugi mogućnost zaposlenja, u treći žene, u četvrti sigurnost, u peti čistoću, u šesti vino. Momak iz Rio de Janeira, IT stručnjak i glazbenik tada je živio u ugodnom gradiću nedaleko od brazilskog megalopolisa. Dao mu je ocjenu pet po svim kategorijama. Skalu je zamislio do deset.

Plan je bio sljedeći. Putovati po svijetu, ocjenjivati svaku novu zemlju po zadanim kategorijama i na kraju odlučiti o svojem konačnom prebivalištu. Onako objektivno, matematički: 'Dao sam otkaz i obišao 32 zemlje. Cijele Karibe, obje Amerike osim Kanade, deset zemalja Europe. Sve sam ih ocijenio u svojoj tablici. Luksemburg i Nizozemska bili su na vrhu. A onda, pred kraj, nasumično sam završio u Hrvatskoj jedno ljeto. Zagreb, Split, Trogir, Dubrovnik, Hvar... Bože, ako je raj nalik na ovo, onda mi je sasvim dovoljno. Ne treba ti Biblija da bi vjerovao. Samo vidiš Hrvatsku i vidio si komadić raja.'

Pomeli smo luksemburšku i nizozemsku konkurenciju, ponajviše klimatski i ženstveno. Brazilac se vratio kući pa se misli. Možda je to bilo samo stvar sezone, ljeta... Ajde da dođem u Hrvatsku u ciču zimu pa provjerim situaciju. Zima 2012. ispostavila se kao najgora u desetljećima. Tip kojem je normalna radna temperatura 40 plus zatekao je ovdje metar snijega. I što? Oduševio se. Nikad ništa slično nije vidio. Zagreb. To je to. Skupio je svoje prnje i doselio se kod nas.

'Ne razumijem ljude ovdje. Svi me nakon 30 sekundi razgovora pitaju zašto sam došao živjeti u ovu govnastu zemlju. Zamišljaju Brazil, Kostariku, Karibe kao idealne destinacije. Ali nemaju pojma. Jedno je kada tamo dođeš kao turist, a drugo je kada živiš', zbori Rafael dok mi sprema mojito u La Cubaniti u Vlaškoj, latino baru koji je nedavno otvorio s jednom Kubankom. Pridružujem se stereotipima. Kažem mu da se Kostarika isfurava kao najpoželjnija destinacija za život. O fantazijama vezanim za Karibe da ne pričam.

'Hoćeš li znati što je Kostarika? To je kada ti u dvije godine što sam proveo tamo provale u kuću 27 puta. Mom bratu, koji je živio nadomak mene, a ima ženu i dijete, upali su likovi na cracku i stavili bebi nož pod grlo. Jedan od drogiranih bandita ga je izveo i škljocnuo mu dvaput pištoljem u glavu. Htio ga je ubiti bez pardona. Začudio se što mu pištolj ne radi. Onda ga je samo odalamio njim', veli. Mojito je gotov. Slamka, cug, wow. Apsolutno najbolja varijanta koju sam probao u Zagrebu. Nakon Kube ne mogu smisliti zagrebačku limunadu od mojita koja se servira po centru.

Jedini brazilski barist kod nas ocrtava mi svoju hrvatsku putanju. Prvo se spetljao s curom iz Splita, ali ga njeni roditelji nisu htjeli vidjeti. Stvar je pukla. Tada se bavio fotografijom i svirao po manjim gažama. Rastura bossa novu. Fasciniralo je to jednog našeg bivšeg vaterpolista. Par novih poznanstava kasnije i vidimo Rafaela kako radi za drugog ex vaterpolista, Šimuna Cimermana, koji je vodio trekking ligu, cross country trčanje po destinacijama na Balkanu. Putovao je s njima, fotografirao, svirao. Postao je dio obitelji. Zvali su ga na Uskrse i Božiće. Onemogućili da ikad padne u depresiju tuđine, koja konstantno viri iz svake produžene samoće u stranoj zemlji. Svaka čast.

'Ne kužim kad mi ljudi ovdje pričaju o krizi. Kriza ovo, kriza ono. Pa sjede i kriziraju na kavi dva sata. Nisu mi jasni ni konobari koji 25 godina rade jednu te istu kavu za jednim te istim aparatom i žale se da nema posla. Nikada nisam bio barmen, ali kada me frend pozvao da radim u bircu u Tkalči, završio sam školu i za barmena i za barista i za sommeliera. Sve u dvije godine. Stalno me negdje zovu da radim', šiba Brazilac po našoj pasivnoj bezidejnosti i iskreno ne razumije ekipu koja masovno bježi u smjeru Njemačke ili Irske. Koja ti je fora, kaže, da tamo imaš plaću dvije, dvije i pol tisuće eura kad te stanarina košta barem pola toga, a pivo je sedam eura.

Baš u trenutku kada mi Rafal pokazuje rukom prema prozoru auti stoje u koloni na Vlaškoj, uz priču kako bi ti u Južnoj Americi netko već razbio ciglom šajbu i opljačkao te, a za šank nam se ubacuje Rafaelova frendica. Cura je svratila na kavu, ali ne može odoljeti. 'OK, Raf, ajde dosta komplimenata za Hrvatsku, reci ti njemu što misliš o hrvatskim ženama.' Brazilac nabaci kiseli osmijeh, promrmlja kako neće o tome, ali svejedno nastavlja:

'Cure, ah, cure... Imate najljepše cure ikad. Ali što ti to vrijedi kad izađeš i skužiš da gledaju kakav ti je sat na ruci ili što voziš. Užas. Previše je takvih. Previše površnih razgovora. Začudio sam se.' Rafo mi isporučuje ekskluzivne informacije. Prvo, Hrvatice suludo briju na crnce. Valjda zaintrigirane idejom da su bajkovito obdareni. Prilično naivno. Koliko puta je izašao s crnoputim frendovima i uvijek isto. Naše ih cure besramno šlataju u prolazu, ubacuju se, traže ono nešto što su vidjele u filmovima.

Drugo, Hrvatice su počele ozbiljno uvoziti latino tipove. Odu turistički na Kubu, u Brazil, Argentinu, upoznaju lokalnog igrača i onda ga sponzoriraju pri dolasku u Hrvatsku. No postoji mali problem. Naš latino tip poslije izlaska iz aviona skuži da cura za koju je mislio da je zgodna egzotična bjelkinja zapravo kotira sasvim prosječno. Ovdje ga oblijeću estetski puno ugodniji primjerci i eto ti problema.

'Nažalost, većina Latinoamerikanaca koji dolaze u Hrvatsku nije obrazovana. Kad si čuo da je ovdje došao živjeti argentinski zubar ili čileanski doktor? Svi su neki plesači, glazbenici, kuhari, barmeni, imaju kao završene škole, ali nitko to ne može dokazati. Prodaju puno priča. Tipa ovo ti je jaje na oko po receptu iz Rija ili recept za mojito iz Guaradera. I zato nemam puno latino prijatelja u Zagrebu. Pomogao sam puno njih i na kraju te zeznu. Posudiš novac, nikada ga više ne vidiš. Latino tipovi su majstori u tome da ne ispune obećanje. Ostave te na polovici puta. Ne dođu, ne jave se, ne vrate... najnormalnije', piči Rafael koji nikako da shvati domaću žensku psihologiju.

Vraćamo se na te divne Hrvatice. Pita se naš jedinstveni barist kako je moguće da plešeš s curom cijelu noć, praktički se seksate preko odjeće, a onda ona ode doma. Samo tako. To je to. Nema dalje. 'Kada ti latino cura dozvoli da joj se tako približiš, onda znaš da te želi. Ovdje ne znači apsolutno ništa. I kada je pozoveš na kavu, dobiš reakciju kao da si je pozvao na orgije. Žene su u Južnoj Americi puno samostalnije i odmah ti pokažu što smiješ a što ne smiješ.'

Ma, naravno, Raf. Naše cure bi se htjele, ali da im ne uđe. Čuvaju se za ozbiljne veze, brak, potomstvo, Rolex... Barist me prekida. 'Ali ne, ne, znaš što sam skužio? Radio sam na Hvaru i nisam mogao vjerovati - kada su na moru, spremne su na sve. Odmah. Istu večer. Kada završi sezona i sretneš ih u Zagrebu, nema šanse. Totalno druge osobe.'

Sezonska shizofrenija, evo nam nove dijagnoze. Nastavljam u ljetnom điru, Brazilac ima odličnu priču o ponašanju nacija za stolom: 'Talijani se žale ako šalica nije Prada ili Dolce & Gabbana. Francuzi gledaju 25 minuta u meni, a onda naruče kolu. Vaši su malo skučeni - razgovori su površni, svode se na seks i droge. Australci piju nenormalno i prilično su prljavi. Svugdje idu bosi i izgledaju kao da se nisu pogledali u zrcalo tjedan dana. Englezi su krcati lovom, daju odlične napojnice, časte konobare. Nijemci se deru i piju. Puno. Irci su nevjerojatno ljubazni, ne žale se, zovu te na cugu. Najbolji.'

Jebentif, osmi padež. Tako ga Rafael zove, a označava količinu psovki koje ljudi u Hrvata upućuju jedni drugima kroz najnormalniji razgovor. Ne ide mu u glavu kako tip može reći curi 'u pm, jebote, ovo ili ono'. Latinima je to nezamislivo. 'Mislim da smo puno veći kavaliri prema djevojkama, nemoj se ljutiti...', zakucava na kraju barist kojem je 'srce zeleno i žuto, ali mu je krv u crvenim i bijelim kockicama'.

La Cubanita svaki petak i subotu okuplja fenomenalan broj latino i domaće ekipe. Trešti salsa, kokteli su vrhunski i jeftini, mogućnosti da se otvori novo rasplesano poglavlje u životu su drito izdašne. A tu je i Rafael. Prilično normalan Brazilac kojem fokus nije neurotično raspršen po domaćem ženskom pejzažu. I singl je.