Ruskinje. Žene iz divljih patrijarhalnih snova. Samostalne, fokusirane, majčinski nastrojene, vjerne, načitane... Pitam se zašto nisam otišao na onu transsibirsku rutu koju sam planirao prije nekoliko godina...

Maria je u Zagrebu već pet godina, srećem je tek sada, za šankom razvikanog hostelskog bara. 'Ruskinje su savršene žene. Znaju sve kućanske poslove, uvijek su sređene, paze na svoje muškarce, a kad iziđu, nema šanse da pogledaju nekog drugog. Svaki bi Hrvat trebao upoznati jednu', objasnila mi je Maria Grigoryan.

Zgodna činjenica. Saznao sam i da cura radi ruske vijesti za hrvatsku javnost na portalu Russia Beyond The Headlines. Odgaja malo dijete i ne može se nadiviti zagrebačkom izostanku stresa. Kaže da joj je zdravlje u Hrvatskoj daleko bolje, da se hranimo vrhunski. Svakodnevno svježi proizvodi s tržnica. U Rusiji toga nema, barem nije bilo prije sankcija:

'Sankcije su zapravo probudile rusku poljoprivredu. Imaš sad ljude koji uzgajaju jagode. Imamo sir. Proizvode koje smo prije isključivo uvozili. Vlada daje besplatno zemljište i potporu svima koji se žele baviti zemljoradnjom. Mali biznisi su procvjetali. Putin je naredio da se razvija Sibir... ' 

Maria je jako ponosna na svoju zemlju i jako neponosna na nas koji o njoj nemamo pojma. Optužuje nas da smo znanje o Rusiji stekli preko američkih filmova koji inzistiraju na tome da su tamo vječni snijeg i led. Kaže i da smo zatrpani iskrivljenim predodžbama o navodnoj diktaturi.

'Evo, moja kuma Irina Petrovskaja je novinarka i stalno piše protiv Putina. I ništa joj nije. Novinarsko pravo u Rusiji je ozbiljnije shvaćeno nego ovdje. Urednik kod nas ne smije mijenjati opremu teksta koji je autoriziran, inače može završiti u zatvoru', priča moskovska novinarka i dodaje da joj se želudac diže od komentara da u Rusiji nema slobode govora. Slušam i učim, između ostalog o dvama incidentima u Zagrebu kada su joj odbrusili da ne vole Ruse, jednom iz usta terapeuta u zagrebačkoj bolnici. Ipak, zagrebačka stvarnost ide joj niz dlaku i uglavnom je iznenađuje koliko volimo Ruse. Bila je Maria i u Beogradu i uvjerava me da smo daleko sličniji Rusima od istočnih susjeda.

OK. Ali ne pucaju me te visokoparne političke teme u smiraj savršenog dana na Britancu. Daleko mi je zanimljivije kad mi Maria objašnjava da Hrvatice vole tračati i to joj je potpuno strano: 'U Rusiji se ne radi tako. Jer znaš da netko tko trača druge, tračat će i tebe. Uglavnom se distanciramo od takvih ljudi. Još nešto, ovdje se jako voli komentirati. Pogotovo kada nešto nije u redu. Recimo, ošišaš se na kratko i onda ti kažu da ti ružno stoji. To u Rusiji nećeš doživjeti.' S druge strane, kod nas je puno manje testosterona u zraku. Rusi su agresivniji na prvu. Ako im ne paše što si rekao, mogu reagirati nasilno. Imaju obrambeni instinkt, poučava me Maria koja to pripisuje 300 posto većem stresu u Moskvi.

Nije joj lako. Premda govori odličan hrvatski, još uvijek se teško sporazumijeva na mentalnoj razini. Uz to što haraju stereotipi o Ruskinjama kao lakim ženama, što joj strahovito smeta, ostavljamo dojam da nemamo instinkt za dublje teme, analizu, artikulaciju. Uostalom, Maria mi kaže da su u 21. stoljeću Ruskinje koje putuju redovito visokoobrazovane. Drugim riječima, nemamo 'rusku dušu'. A ruska duša je, zaključujem iz njenog opisa, nešto na pola puta između imaginacije i pismenosti. Ruske majke sve to odrade na vrijeme i na sisi: 'U Rusiji svi jako puno čitaju. Od početka zadatak svake majke je naučiti dijete čitati, da mu stvori ljubav prema čitanju. To mi je sada prioritet. Kod kuće imamo jako puno knjiga na ruskom i na hrvatskom.'

Stvaranje ljudi koji razmišljaju i izražavaju se, nekako nije u predškolskom, a očito ni u školskom hrvatskom kurikulumu: 'Dosta ljudi ovdje ima problem razvijati temu. Bilo da se radi o književnosti, umjetnosti, politici, filozofiji, cijeli razgovor završava nakon dvije rečenice. Teško im je formulirati misao. A i u te dvije rečenice bit će pola engleskih riječi', objasnila je Maria, koja jednostavno ne kuži čemu toliko anglizama kada za sve postoje hrvatske inačice. Pokušavam joj objasniti da to vjerojatno ima veze s kolektivnom inferiornošću nacije koja se pokušava globalno legitimirati kroz uvoz najnovijih riječi i poštapalica. Rusi su nešto sasvim drugo. Ljudi s imperijalnim mentalitetom i minimumom potrebe za prilagođavanjem. Pa ti sad reci.

Skockana kao da je sletjela s pariškog tjedna mode, Maria je podijelila dojmove o stilu u Hrvata. Muškarci prolaze bolje. Cure su preopuštene. Prva stvar koju odradi ujutro je šminkanje, bez obzira na to ide li na prijem ili do kuhinje: 'Kod nas žena ne može ići van bez štikli. Takva je kultura. Uvijek smo uređene i našminkane. Čak i u kući. Čini mi se da u Hrvatskoj muškarci ne vole našminkane žene nešto puno. Kod nas je to normalno. Ruskinje se jako brinu o svom izgledu.'

Ne bunim se i, unatoč ruskoj opservaciji, nadam se da dijelim instinkt većinskog dijela domaćeg ružnijeg spola. Nitko ne mora biti na sto posto, ali ako već želi, hej, zašto ne? Uostalom, ništa čudno što Francuska i Rusija dijele povijesnu ljubav. Samo još treba utvrditi jesu li prije bile francuske sobarice ili ruske kućne dive.

To je to, sad se bacam na manično čitanje.