Što reći, nabasao sam u medijima na Anny, skužio da imamo vruću učiteljicu sambe usred Zagreba i da nisam nad njom prolio ni jedan redak. Ne može to tako. Javljam se curi, nemam sreće. Otpilila je u Rio na svoj prvi nastup na karnevalu. Usput mi na telefon kaže kako je otišla napuniti baterije i nadisati se brazilske energije. Jasno. Takvo što u Hrvatskoj ne bi mogao proizvesti ni profesor Baltazar. I prođe mjesec, dva, i eto mene s Anny Alves na kavi u Strojarskoj ulici. Nisam ni zamiješao šećer, a već sam se latio laptopa. Kud prije, Brazilka kreće u napad:

'Što bi mogli Hrvati naučiti od Brazilaca? Kao prvo, da budu sretniji, veseliji. Mi smo jako veseli, bez obzira na probleme, koji su puno veći nego kod vas. Život je samo jedan. U Brazilu se svakog jutra ustaješ s vijestima da je netko negdje ubijen. Ovdje se osjećam neusporedivo sigurnije. Tamo je daleko više ljudi gladno i nezaposleno, ali neće kukati nego će reći – nema veze, naći ću nešto sutra. Drugo, Brazilci su puno otvoreniji. Ako dođeš tamo i ne poznaješ nikoga, netko će te primiti kod sebe, nahraniti, moći ćeš prespavati... imat ćeš puno prijatelja u vrlo kratkom roku. U Hrvatskoj je to nezamislivo.'

Ha. To je to. U srazu sa latino mentalitetom, uvijek se ponovno sjetim koliko smo zgrčeni i voštani. Fakat nismo zemlja za rasplesati se. A još manje za nadići egotripersko kukanje nad vlastitom svakodnevicom: 'U Brazilu se ljudi ne žale baš, premda su problemi puno veći. Mislim da morate više cijeniti svoju zemlju. Imate puno lijepih stvari ovdje.' Čačkamo po lijepim stvarima. Anny spomene more, spomene poslovne prilike, pa se opet vrati na činjenicu da ti ovdje nitko neće prisloniti pištolj na čelo u želji da ti uzme telekomunikacijski uređaj. Jednom joj se to dogodilo.

Hajde, omanji plus u našu korist. Nisam pobornik ganjanja sigurnosti pod svaku cijenu. Sigurnost ima tu gadnu nuspojavu da proizvodi dosadu, pasivnost i bezidejnost. Anny se slaže i uvjerava me kako je i nakon četiri godine života u Hrvatskoj 100-postotna Brazilka. Na prvu, ogromna prednost s obzirom na domaću učmalost. Na drugu, ogromna poteškoća s obzirom na domaću učmalost. Jer koji je gušt u tome da iziđeš i shvatiš kako u klubu nitko ne pleše?:

'Niste vi slobodni. Bojite se. Ljudi ovdje nisu opušteni. Svima je u glavi – joj, ako radim ovo ili ono, ako plešem previše, što će ovaj ili ona misliti? Nema toga kod nas. Kad si vani, u klubu, ideš i plešeš, nije te briga za ništa oko tebe. Ovdje su cure uštogljene i skockane, ali samo stoje i šetaju gore dolje. Ako je party, onda je party. Pleši, pjevaj, pričaj. Budi spontan!'

Brazilku je u Hrvatsku dovela samba. I nagovor prijateljica koje su već bile ovdje. Prvo je krenula s plesom na OBN televiziji - gdje i danas radi – da bi u međuvremenu otvorila svoju školu na Radničkoj cesti. Dvaput tjedno instruira naše cure kako da izvuku iz sebe taj bezobzirni seksepil, kako da partnera fiksiraju i zarobe očima, kako da koordiniraju tijelo na najprirodniji mogući način. Jer, 'samba se nadovezuje na sve naše prirodne pokrete'.' Ako možeš hodati, onda možeš i plesati', ponavlja Anny sramežljivim hrvatskim polaznicama koje se polako pretvaraju u nesputane žderačice plesnog podija. Kažem, polako:

'Latino ritmovi su puno lakši Brazilcima. Mi smo nekako mekši, fleksibilniji. Imamo više ritma. Ima puno ljudi u mojoj školi koji brzo uče. Ima i puno škola za salsu. Kad mi dođe netko sa salse, odmah je lakše. Samba je prepuna informacija i osjećaja. Moraš u trenutku koordinirati lice, ruke, noge, bokove, ramena.. dok sve to pohvataš zajedno, dosta je teško. Imam, recimo, jednu curu koja vrlo elegantno pleše, ali još uvijek joj je problem taj pogled. Ti moraš svog partnera zgrabiti očima. A ona tek tu i tamo sramežljivo pogleda.'

Fizikalnom nužnošću, fatalna se crnka u rekordnom roku prometnula u predmet želja i snova hrvatskih muškića. Kaže, morala je promijeniti broj telefona i ugasiti privatni Fejs koliko su je opsjedali bračnim, kofeinskim i manje kofeinskim ponudama. Žicam je da mi prepriča par uleta. Krene se smijati. Spomene tipa koji ju je pilio na starom broju, a onda se dokopao novog: 'Gdje si, crna ptico, daleko si odletjela', 'Kad ćemo se vjenčati?' 'Jesi udana?' 'Zašto se nisi udala?'... Anny mi priča kako joj se to pitanje popelo na vrh glave: 'Zašto je svima toliko bitno jesam li udana i zašto se nisam udala? I ne dolazi mi to pitanje samo od muškaraca, nego i od žena. Svi misle da sam u Hrvatskoj zbog muža ili da sam se došla ovdje udati. Što je toliko nezamislivo da netko dođe u Hrvatsku zbog posla?'

Nemam joj srca reći da je. Ljubav ili nešto nalik tome je valjda 95-postotni razlog dolaska stranaca na produženi boravak u Hrvatsku.  

No da ne ispadne da joj se nismo upisali u psihološku biografiju, majstorica sambe priznaje – u Hrvatskoj je sazrela. Htjela ili ne htjela, morala je naučiti kao biti strpljiv, kako čekati, kako rasti: 'Puno sam prošla da bih bila tu, i loše i dobro. Ništa nije bilo lako. Prije sam bila brza, sve sam htjela brzo. Uostalom, hrvatski zakoni koji jučer vrijede, a danas ne, nauče te biti strpljiv. Prošla sam gomilu birokratskih komplikacija ovdje.'    

Utješna činjenica za kraj. Ako smo mislili da smo snobovi, Brazilci su još gori od nas. Zato i izgledaju pet puta bolje na plaži: 'Opsjednutost tijelom je puno veća u Brazilu nego ovdje. I uvijek mi bude smiješno kako se u Zagrebu svi pripremaju za ljeto teretanama i ne znam čim. Kod nas je ljeto cijele godine i svi žele izgledati savršeno. Svi nose brendirane skupe kupaće kostime. U Riju je to posebno izraženo. Katastrofa. Osjećaš se loše. Konkurencija među curama je užasna. Ovdje ljudi ipak manje brinu oko toga kada su na moru. I još nešto - manje su ljubomorni.'

Da može glasati, Anny bi odmah za Bandića. Oduševljava je pojava Jacques Houdeka. Najdraži film joj je 'Tko pjeva, zlo ne misli'. Gledala ga je tri puta. Kad joj je stvarno loše ili ima ozbiljan problem, zove u Brazil. Ne osjeća da je netko od nas može skroz razumjeti. Makar joj se rušio cijeli svijet, kao nedavno kada joj je umro mlađi brat, ona drži osmijeh na licu. Samo dva tjedna nakon tragičnog događaja, održala je radionicu sambe unatoč nagovoru suradnika da je odgodi.

To je valjda taj brazilski stav. Ili pleši ili te nema. Nema između.