Crnački fenomen Šibenika, frend Opre Winfrey, dečko odrastao u okrutnom okružju Chicaga gdje su bijeli klinci puštali na njega pse dok je razvozio novine. Keith Bradley je dadiljao, kosio travu susjedima, radio sve i svašta, a onda ga je mješavina empatije i socijalne svijesti pretvorila u voditelja radionica za siromašnu crnačku populaciju u smjeru poslovnog ohrabrivanja i razvijanja smisla za poduzetništvo i kooperaciju. Sad je jasno zašto su mu Šibenčani drugo ime za crnce i zašto ga je hrvatski kolega s kojim je radio u SAD-u pozvao da dođe u Dalmaciju. Keith je pokupio mentalne parametre hrvatskog juga brzinom munje, previše toga je sličnog:

'Radio sam u poslovnom inkubatoru s ciljanim skupinama crnaca, smeđih i siromašnih. Na mjestima gdje se mladi ljudi osjećaju bespomoćno, ne žele napustiti svoje zajednice, nisu izloženi globalnim trendovima i sve to im onemogućuje razvoj. Ljudi zaključani u lokalno stanje uma. U Šibeniku sam nastavio isto. Držim predavanja u Urbanom inkubatoru, najviše na temu osnaživanja, pokretanja startupova, kooperacije, susreta ljudi s istim interesima (meetups). Mnogi su ovdje prvi put čuli za to.'

A i čikaški momak je shvatio nešto prvi put kod nas: 'Iznenadilo me kako je moguće da postoji takav jaz između toga koliko su ljudi ovdje pametni i koliko ništa ne čine s tim u globalnom smislu.' Slušam i pretvaram se u crnca na šibenskom suncu dok me Keith brifira o stvarima zbog kojih su sredine poput Šibenika neoprostivo pothranjene prilikama i perspektivama. 'Kultura straha od neuspjeha. Lakše je ništa ne pokušati, nego riskirati i možda ne uspjeti. Nešto od toga postoji i u SAD-u, ali, hej, tamo svi živi pokušavaju biti poduzetnici. Taj me strah stvarno šokirao ovdje', piči dalje Keith svoje analize i nemam mu što dodati. Ne dao ti sv. Jakov da se spotakneš u čemu god da si naumio, jerbo će te ismijati zbog toga sljedeće tri generacije.

'Ovdje ispada da ne valjaš ako ne uspiješ. Ja rekao takvima rekao da je i Michael Jordan bio izbačen iz košarkaškog tima u srednjoj školi. I gdje je završio?' zbori Keith. Objašnjava mi kako je doveo već nekoliko Amerikanaca u Šibenik i svi su redom bili oduševljeni. Kaže, to je idealna 'holiwork' destinacija. Holiwork prevodimo kao mjesto gdje ste istovremeno na odmoru i radite.

Šibenski crnac odrađuje do pet predavanja svaki tjedan, po ulici ga svako malo netko zaustavi da se raspita što mu bi pa da završi ovdje, od klinaca kojima je simpatično egzotičan do stareži kojoj nije previše jasan. Grad pati od manjka suradnje, veli mi u jednom trenutku. Svi kao da su zatvoreni u sebe, kao da su otok. Dodaj tome mentalitet rakova u bačvi, kako on to naziva, gdje onog koji pokušava izići iz bačve ostali povlače nazad - i bude ti jasno zašto je Keithov posao u Šibeniku prilično nezavidan.

Keith se ne predaje: 'Ohrabrujem ljude koji imaju slične interese da surađuju, da stvaraju nova poznanstva, a ne da mi nakon radionice dođu i kažu da ništa nisu napravili jer nemaju s kim. Pa kako nemaš čovječe, a što je s dvadeset drugih ljudi koji su bili pored tebe na radionici? Pogotovo se to tiče djece. Obrazovanje u Hrvatskoj je usmjereno na rješavanje testova umjesto da se otvaraju prostori za kritičko i kreativno razmišljanje. I zato imaš situaciju da ljudi imaju odlična znanja,e znaju kako ih primijeniti. Pokušavam pomoći ljudima ne tako da im kažem što bi trebali raditi, nego kako da ostvare ono za što već imaju predispoziciju ili ideju.'

Kako je opasan zidinama i s gustim teretom povijesti, možda je i arhitektonski razumljivo zašto je Šibenik nepokretna sredina, ali Keith se ne da omesti. Preporučuje mladima da vide što više svijeta, da upoznaju stvarnost preko granice onog što se vidi s crkvenog tornja. 'Lijepo je znati i imati povijest, ali treba odgovoriti na pitanje - gdje želimo ići? Ako ne vidiš dalje od svog sela, ne postoji inovacija. To ne znači postati Amerikanac', smatra Keith, 'nego misliti o stvarima koje Šibenik može ponuditi na svjetskoj razini'.

Američki crnac s adresom u Šibeniku i misijom da motivira znatiželjniji dio stanovništva na nove pothvate. Ha. Malo suicidalno, ali upravo zato vrijedno truda. Uostalom, konzervativna sredina prisilila je razigranog Keitha da se fokusira isključivo na posao. Nema podno tvrđava mjesta za flert koji nema namjeru završiti u dugoročnim vezama i ozbiljnim očekivanjima: 'Ovdje se većina toga vrti oko toga da se vjenčaš, kupiš kuću ili se useliš u stan od staraca i tako dalje. Ljudi su zalijepljeni za uloge koje su im namrijela prošla vremena. Puno je tu pravila, pisanih i nepisanih, koja su zastarjela i ne koriste nikome. Možda je to bio način da se ljude drži pod kontrolom i usredotočene na posao. Ipak je ovo bio radnički grad.'

Što će Keith napraviti od svoje Hrvatske, još ne znam, ali znam što je Hrvatska napravila od njega. Pohvalio se da si je pojednostavio život. Pomogli smo mu otvoriti se za drugačije kulture i poglede, što je cool, ali razvalili smo mu najlošiju američku naviku - posjedovanje stvari. Promijenio je 14 automobila u životu, sada nema ni jedan. Naučio je, veli, biti zadovoljan s onim što ima. 'Osobni rast - to je ono najbolje što mi je dala Hrvatska', kaže Keith. Stariji sin mu je u koledžu u Americi i već se planira doseliti kod nas. Očito se pretvaramo u top destinaciju za unutarnju spoznaju. U Šibeniku je, uostalom, vrlo otegotno raditi na ičemu drugom osim na sebi.

Nakon razgovora, nenadano zovem Keitha da mi pomogne prenijeti jedan ormar na kat niže. Dolazi i kaže: 'Evo, o tome ti ja pričam. Hrvati i crnci - to je isto. Pozoveš nekoga na cugu, ali zapravo ti treba prenijeti ormar.'