Ajmo, hipsteri u Hrvata, ne možeš više raditi tulum, a da ti na playlisti nije nezamisliv i jedva poznat bend Istra na istom. Iz središnje Rusije, Ivanova. Stihoklepac i kompozitor Ruslan Allakhverdiev, pola Azerbajdžanin, opjevao nas je na našem jeziku i sa svojim ruskim bendom snimio album. Nije mi jasno zašto ga ne čujem na radiju ili telki. Jer priča je upravo nevjerojatna.

'Kako sam završio u Hrvatskoj? Pa sestra mi se udala za Zagorca. Za praznike bih joj dolazio u Zlatar. Sjećam se, kada sam prvi put izašao iz auta i vidio tu zelenu divljinu i mir... to nikada nisam vidio u Rusiji. Ti bregovi, taj zrak. U Ivanovu je sve monotono i isto. Jedino što mi se nije svidjelo kod vas su vijugave ceste. Bude mi zlo. I znaš što, lijek protiv mučnine Rusi uvoze upravo od Hrvata', inaugurira me Ruslan u svoja sjećanja. Imao je tada 15 godina. Ekipa u Zagorju ga je prihvatila kao svojeg. Uz njih je naučio jezik.

Teku tako hrvatski praznici za praznicima, Ruslan već studira u Rusiji i vidimo ga jedno popodne kako sjedi na klupi u Zlataru, sav zmazan, volontira pri uređenju parka. Iz auta izlazi organizatorica uređenja. Pita ga tko je. 'Ja sam Ruslan iz Rusije.' Postali su prijatelji. A i što bi drugo. Ruslan je brutalno sramežljiv i pristojan. Romantik iz ruskih romana. Sanjar, pjesnik. Umjesto da odmah 'privede' curu koja mu svidjela, odlučio je čekati ponovni slučajni susret: 'Bila je neka trka po Ivančici. I spazim je tamo. Znaš kako smo se zapravo upoznali? Trčeći jedno pored drugog! Bilo je predivno. Nikakav klub, nikakav party... bilo je baš romantično. Praznici su završavali i morao sam se vratiti u Rusiju. Dopisivali smo se svaki dan. Razgovarali. Kad sam ponovno došao u Hrvatsku, imali smo osjećaj da se znamo sto godina.'

I oženi naš Ruslan curu iz Zlatara i preseli se s njom u Zagreb. Radi kao tehničar u firmi koja se bavi čeličnim konstrukcijama i sanja Hrvatsku u stihovima. Pjesma o Zagrebu:

'Sreća

Ja sam tako sretan

kako jasno nama sad

Vidi dan

On se kreće

U sreći

O da

Meni se čini

bilo je dobro

u tim kratkim danima

Lijepa zima

Lijepi grad

Zagreb u veljači'

Počeo je skladati pjesme o Hrvatskoj iz nostalgije. Svaki put kada bi se vratio u Ivanov uhvatila bi ga depresija. Osjećao se kao stranac u vlastitom gradu. U malom Zlataru čekala ga je ljubav života, Martina: 'Tražili smo način da živimo zajedno. Ona je tada studirala pravo, ja sam bio na strojarstvu. Uspio sam, nakon komplikacija, dobiti studentsku razmjenu u Zagrebu. Bio sam prvi student iz Ivanova koji je došao studirati u Zagreb.'

A Zagreb? Zagreb je kao St. Peterburg, kaže Ruslan. U Rusiji malo koji grad ima takvu arhitekturu. Ljude bi usporedio s klimom. Topla klima – topli odnosi. Hladna klima – hladni odnosi. U Rusiji je sve ugodno hladno i monumentalno. U Hrvatskoj malo i toplo. Fasciniralo je našeg strojarskog kantautora to kako Zagorje čuva svoje tradicije, kako si ljudi međusobno pomažu, kako je zemlja obrađena. Njihova sela su propala, a za tradiciju nitko ne mari ni pola posto. Ljudi u Zagorju idu u crkvu. Praktički svi. Ruslan je, unatoč divljenju, oprezan: 'Ja sam ateist. Rusi su općenito manje religiozni od Hrvata. No ovdje sam primijetio da svi idu u crkvu. A ljudi nemaju pravu vjeru u sebi.' Nije dečko blesav. Najmanje pola 'hrvatske topline' loži se na licemjerstvu: 'Shvatio sam da, iako su Rusi na prvu hladniji, jednom kada se upoznaju, puno su međusobno iskreniji. Ovdje su svi ljubazni na prvu, ali što se događa ispod toga, ne možeš znati.'

Za Ivanov kruži glasina da ima najzgodnije cure u Rusiji. Ruslan mi navodi nekoliko scena iz uličnog života. Recimo, promatraš dvije žene kako u štiklama na minus dvadeset hodaju po ledu. Njemu je to malo umišljeno. S druge strane obranit će svoje sunarodnjakinje u predjelu glasnica: 'Ruske cure imaju nježniji glas. Ovdje većinom imaju hrapave glasove. Možda je to zato što imate puno više tih 'č' i 'ž'. Mislim, imamo ih i mi u ruskom, ali su mekaniji. Općenito, vi ste kulturniji narod. Možda je to zato što ste mali.'

Ruslan se oženio. Ne konzumira nikakav zagrebački noćni život. Možete ga eventualno sresti u Lisinskom ili u kinu. Ne pije, ne puši, kava minimalno, ali čaj maksimalno. Mora biti ekstremno vruć. Pitam ga da zašto ne nastupa u Zagrebu sa svojom egzotičnom kolekcijom pjesama. Ne može. Užasno je povezan sa svojim bendom, a bend je u Ivanovu. Kada su snimali album i puštali ga u Rusiji, ekipa je bila oduševljena. Kao, napokon neki strani jezik koji nije engleski. Glazba nevina, čista, prozračna. Nešto sasvim drugačije od preseransa zapadnog tipa, od kojeg boluje i većina naše scene.

Bilo bi mu najbolje da nekako uveze bend ovdje. Jer, kako kaže, nakon sestre i njega, plan je sada dovesti starce da žive u Zagorju. Umirovljenima, Hrvatska im je otela oboje djece i samoća im teško pada. Pitam ruskog Zagorca kako to da nisu išli živjeti u Rusiju. On me pogleda i veli: 'Gle, u Ivanovu doktori imaju plaću od 1600 kuna. Prosječni Rus ne bi kod vas mogao živjeti od svog novca. I ne mislim tu na Moskvu, tamo su cijene neusporedivo veće. Sve se u Rusiji zbiva u Moskvi. Ostalo je zanemareno.'

Istra na istom. Stih iz jedne pjesme. Bend o Hrvatskoj, a za koji Hrvatska nema pojma. Ne može tako.