Paviljon koji su osmislili i u djelo sproveli autori Saša Šimpraga i David Kabalin, izgledom mračnog, crnog kubusa sa samo jednim ulazom, evocira nehumano sužanjstvo u kojem su isparavali 'nepodobni' životi. Paviljon je izrađen od paljene daske kao spomen na činjenicu da su logorske barake nakon proboja spaljene, zajedno s preostalim logorašima. Tek ulaskom u paviljon, kroz uski, niski i mračni hodnik, dolaskom u veći prostor koji je nenatkriven, omeđen visokim zidom i zemljanim podom, postaje jasno o čemu se radi. Koraci po daskama odzvanjaju, na zemlji su prigušeni i ostavljaju trag, a u 'dvorištu' su na zidove, na čistim bijelim papirima ispisane informacije s kojih se, kroz hladne brojke i kratke, žive opise, mogu barem zamisliti, ako ne na trenutak i osjetiti, strahote koje su proživljavali logoraši.

Vječna rasprava o tome koliko je zapravo žrtava odnio Jasenovac pala je posljednjih godina u drugi plan, a čini se da je istu sudbinu dočekalo i samo obilježavanje dana žrtava Jasenovca. Na mjestu instalacije, naime, ne da nije bilo gužve, kakve su na komemoracijama u Jasenovcu normalna pojava, nego se okupilo jedva 50-ak građana. Zašto se na ovaj dan, naspram tisuća ljudi koji se sliju na godišnju komemoraciju u Jasenovac, ove godine, u centru glavnoga grada, okupila u znak sjećanja na žrtve samo šačica ljudi? Na to pitanje odgovore smo potražili i kod organizatora i kod akademika koji su uz gradonačelnika Milana Bandića i predsjednika Srpskoga narodnog vijeća Milorada Pupovca našli vremena posjetiti instalaciju 'Baraka' na Cvjetnom trgu.

'Ovo je zaista velika nepravda i ne znam koga ili što okriviti, ali na ovakav događaj bi trebale primjerice organizirano svoje učenike dovoditi škole. Ne smije se zaboraviti ili zanemarivati patnju onih kojih više nema!', rekao je sveučilišni profesor u Rimu, književnik Predrag Matvejević. Predsjednica udruge Documenta Vesna Teršelič složila se s Matvejevićem dodavši: 'Ovakav postav je dobra stvar, ali trebao bi pronaći neki izmješteni prostor, pa čak i stalni postav unutar nekog kulturnog zdanja.' Napomenula je također važnost održavanja memorije na sve žrtve Jasenovca.

Nakon savezničkog bombardiranja u proljeće 1945, pred sam kraj Drugog svjetskog rata, zloglasni Vjekoslav Maks Luburić naredio je, ne bi li prikrio tragove zločina, 'likvidaciju' logora, a skupa sa samom građevinom, i svih zatočenika. Svjesni da živi neće izaći, dan nakon što je strijeljana grupa između 100 i 700 žena, oko 670 logoraša odlučilo se na očajnički proboj. Preživjelo ih je samo 89. Svi koji su ostali brutalno su ubijeni, strijeljani, vješani i spaljeni. 'Službeno', po pitanju broja jasenovačkih žrtava, barata se brojkom od 80 do 100 tisuća ljudi, a ime i prezime potvrđeno je za 83.145 osoba, od čega je bilo 20.101 dijete.