Prof. Čular magistrirao je na Srednjeeuropskom sveučilištu u Budimpešti prije dva desetljeća, a doktorsku disertaciju 'Uloga političkih stranaka u procesu demokratske konsolidacije: Hrvatska u komparativnoj perspektivi' obranio je na FPZG-u 2004. godine. Iste godine Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, uz velike otpore, prvi put objavilo je imovinske kartice hrvatskih državnih dužnosnika, a Čular je sudjelovao u međunarodnom znanstveno-istraživačkom projektu o političkim elitama u postkomunističkim zemljama. Njegovi znanstveni i istraživački interesi usmjereni su na probleme izbora, obrasce političkog ponašanja, političke stranke i stranačke sustave, stranačko natjecanje i funkcioniranje demokratskih institucija.

Može li se fenomen tzv. preletača u Saboru definirati kao prijevara birača?

Mandat saborskih zastupnika je neotuđiv, dakle zastupnik je slobodan glasovati po svojoj svijesti i savjesti u interesu nacije u cjelini. Većina zastupnika, međutim, ne djeluje tako, nego se kao članovi stranke ili saborskog kluba priklanjaju stavu većine, čak i kad osobno imaju drukčiji stav. Da nije tako, stranke zapravo ne bi imale nikakvog smisla. Međutim, to što je mandat slobodan, ne znači da je to svakodnevni način funkcioniranja zastupnika i da iz toga proizlazi njihova potpuna sloboda u mijenjanju stranačkih afilijacija - iako je to prisutno u Hrvatskoj od početka 90-ih, a u velikoj mjeri i u drugim državama istočne Europe, pa je skovan i termin 'stranački turizam'. Nisam naišao na puno tekstova koji govore o tom problemu u starim zapadnoeuropskim demokracijama. Naravno, kad dođe do nekog konflikta između stranke i zastupnika ili grupe zastupnika, to se može riješiti tako da oni napuste stranku, ali svakodnevno funkcioniranje ne ide prema tom načelu.

Je li prijevara birača kad usred mandata praktički skočite s jedne izborne liste na drugu kako biste spasili vladu dojučerašnjeg suparnika, što je učinio HNS?

Da, to apsolutno jest prijevara birača, ne zbog ideoloških razlika između HDZ-a i HNS-a, nego iz jednostavne činjenice da je HNS nastupio unutar koalicije koju je kasnije napustio da bi sastavio novu vladu. Kad stranke nastupaju na izborima, od njih se očekuje vjerodostojnost u smislu da kad uđu u parlament rade na onome što su obećale u predizbornoj kampanji. HNS nitko nije tjerao da ide u koaliciju sa SDP-om i ostalima. Da nisu bili u toj koaliciji, imali bi potpunu slobodu biti koalicijski partneri HDZ-a.

Pod pritiskom slučaja Madjer, premijer Plenković i ministar Bošnjaković počeli su koketirati s mogućnošću promjene izbornog zakonodavstva. Što bi trebalo promijeniti?

Ne mislim da treba mijenjati temeljni model izbornog sustava. Unutar razmjernog sustava postoji niz elemenata o kojima bi se dalo razgovarati, za neke su odavno traži promjena, ali što se tiče samog modela izbornog sustava, mislim da je on primjeren Hrvatskoj. Po njemu se izbori provode već 18 godina, što isto tako ima svoju težinu, pogotovo u odnosu na stanje prije 2000., kada smo za svake izbore praktički mijenjali izborni sustav, pa i izborni model.

Odgovarajući na pitanja novinara, premijer Andrej Plenković nabacio je, moguće sarkastično, tezu o grčkom sustavu kao nečem što bi trebalo dodatno proučiti u kontekstu moguće promjene izbornog sustava, uz očuvanje političke stabilnosti. Kakav je to sustav?

Da, premijer je spomenuo tip premijskog izbornog sustava, koji je načelno razmjerni, ali s time da se stranci s najvećim brojem mandata daje bonus da bi se olakšalo ili potpuno omogućilo postizanje većine jednoj stranci, što nije cilj razmjernog sustava. Povijesno je to zaživjelo u fašističkoj Italiji, Kraljevini Jugoslaviji te u Grčkoj. Ako je premijer mislio ozbiljno, ja ga razumijem, jer svi bismo mi htjeli da nam je lagodnije u životu, pa tako i on. Vjerujem da ples sa saborskom većinom od 77 zastupnika umara, ali rješenje u svakom slučaju nije ni u kakvom nakaradnom izbornom sustavu. Država jednostavno mora odrediti što joj je cilj s izborima: ako je to postizanje jednostranačke većine, onda se optira za većinski sustav, dok razmjerni sustav faktički podrazumijeva koalicijske vlade. To je kao birate između kupe-kabrioleta i karavana – to su auti s potpuno različitom svrhom, a nisam još vidio kupe-kabriolet-karavan.

Jasna Omejec agitira za zabranu predizbornih koalicija. Je li to dobro rješenje?

Izborne koalicije u Hrvatskoj godinama su najnormalniji način natjecanja i meni su kao politologu vrlo zanimljive. Vrlo je malo od 90-ih godina bilo koalicija 'uzajamnog spasa', koje čine male stranke, ujedinjene jer nisu sigurne da će uopće prijeći izborni prag, kao što je Amsterdamska koalicija. Dominiraju koalicije 'tegljači', gdje stranke koje se ne moraju brinuti oko prelaska praga iz nekog razloga sa sobom vuku čitav niz malih stranaka, iako time znatno gube – i u funkcijama i financijski. Njihov je motiv vjerojatno tzv. okrupnjavanje, gdje je važno nadmašiti konkurentnu listu. Tu je na snazi hladnoratovska logika naoružanja: moram tako zato što druga strana to radi. Ne postoji modus dogovora o samostalnom izlasku na izbore.

>>>Evo kako bi bivša šefica Ustavnog suda zaustavila prebjege u saborskim klupama

Koalicije imaju, po meni, čitav niz negativnih nuspojava, poput rascjepkanosti parlamenta i oslabljenih vlada, ali osobno sam protiv njihove zabrane. Sumnjam da bi zabrana bila djelotvorna jer joj se može doskočiti tako što će i dalje na listama biti pojedinci iz drugih stranaka, samo što to neće nazivati koalicijskom listom. Pa i dosad se tako radilo, sjetite se samo HDZ-a i Hrasta u 9. izbornoj jedinici. Mislim da tu nema institucionalnog rješenja, niti treba razmišljati u tom smislu. Puno je bolje razmišljati o tome što dovodi do problema.

Što dovodi do problema?

To što stranke ne funkcioniraju kao zajednice koje podrazumijevaju jasne političke ciljeve i ideološke pozicije, stranačku lojalnost i sve ono zbog čega se ljudi zapravo udružuju u političke stranke. Ne funkcionira mehanizam rješavanja unutarstranačkih konflikta, a vidimo da SDP i HSS imaju izrazito velike unutarstranačke probleme. Nije riječ o malim frakcijama koje 'tjeraju svoje', nego o potpunom kaosu. S druge strane, Stranka rada i solidarnosti niti nije stranka – to je sljedba Milana Bandića, koji je pola svoje lojalne svite doveo još iz SDP-a. Rasap stranaka generalno se ubrzao od 2015., pojave Živog zida, Mosta, svih tih antistranačkih sentimenata. I svi oni koji na neki način likuju zbog toga što nemamo jake stranke sada vide prvu posljedicu toga.

Koliko su u konsolidaciji stranaka važni lideri? Čini se da je Plenković vrlo uspješan u tome.

Apsolutno je to stvar lidera. HDZ je trenutno jedina stranka koja stvarno tako i funkcionira i koja je, paradoksalno, prvi put pod Plenkovićem počela funkcionirati kao stranka. Pritom mislim da javno pokazuju svoje ideološke razlike, da na neki način raspravljaju – što god to značilo. Uvijek su postojali problemi u HDZ-u, ali su oni većinom bili personalne prirode. Politička stranka koja dobro funkcionira uvijek će priznati razlike i osigurati mehanizme da se te razlike nekako izglade.

>>>Plenković: Oni koji sada plaču trebali bi se zapitati koga su i kako stavljali na liste

Je li, s druge strane, moguće to da je Davor Bernardić upropastio SDP?

Problem je u tome što su predsjednici stranaka, a to se odnosi na Bernardića, Plenkovića i sve ostale, zapravo gate keeperi, oni u konačnici odlučuju koga će staviti na liste. Sasvim drugo bi bilo da neka druga stranačka tijela odlučuju o kandidatima. Što su centraliziraniji postupci odlučivanja, pogotovo o takvim pitanjima kao što je sastavljanje lista, veća je vjerojatnost da će konflikt rezultirati izlascima iz stranke. Nema tu nikakve velike filozofije. Druga je stvar što će netko od njih, kao Bojan Glavašević, otići na jednu stranu, a drugi, kao Milanka Opačić, u saborski klub koji je sam po sebi vrlo problematičan. Neovisne zastupnike uvijek sam smatrao vukovima samotnjacima, ljudima kojima je dosta stranačkog čopora i toga da se moraju povinovati stavu budale do sebe. U srži nezavisnog zastupnika alternativni je način predstavništva, bez konzultacija, osim sa svojim biračima.

Kako procjenjujete izglede potencijalnog kandidata Milana Bandića na predsjedničkim izborima? U drugom krugu izbora 2010. osvojio je 40 posto glasova kao nezavisni kandidat, bez podrške SDP-a ili HDZ-a. A sada su sve opcije otvorene.

Čini se da Milan Bandić 'puca' na te izbore i možda ojačavanje njegova kluba u Saboru treba sagledavati u smislu pripreme kako bi utjecao na nacionalnu politiku, počevši s udžbenicima. Time jednim udarcem nastoji ubiti dvije muhe: riješiti Zagreb troškova i pokazati se cijeloj Hrvatskoj kao čovjek koji provodi vlastite ideje, pa makar i ucjenjivačkom politikom. Teško je procijeniti njegove šanse, a puno bolji pokazatelj od drugog kruga bio je prvi krug tih izbora, u kojima je bio drugi od 12 kandidata, s gotovo 15 posto osvojenih glasova. Naravno, svakome u drugom krugu šanse znatno rastu.

Ivo Josipović, koji je 2010. pobijedio Bandića, ne isključuje mogućnost nove kandidature, dok Zoran Milanović zasad šuti. O čemu ljevica treba voditi računa prilikom odabira predsjedničkog kandidata?

Da bude kandidat ljevice. Dakle napravili bi veliku stvar kada bi mogli iznjedriti jednog kandidata s podrškom većeg broja stranaka ljevice, od SDP-a do svih ostalih. Ako žele, mogu organizirati i predizbore, što bi im osiguralo medijsku pažnju, pa i simpatije. SDP je već imao unutarstranačke predizbore, kada su članovi odlučivali između Josipovića i Ljube Jurčića. Taj izbor Milanović je doslovno bio nametnuo jer u Statutu tada nije bio predviđen. Prema tome, neka SDP i sada organizira predizbore, ali neka za ovu priliku omogući kandidaturu i glasovanje i onima koji nisu članovi SDP-a.

Očekujete li daljnje interesno zbližavanje na liniji Pantovčak - Banski dvori? Jeste li zabrinuti za predsjednicu otkad se zamjerila desnici?

Bio sam zabrinut za predsjednicu još kada je preuzela mandat, ali ne zbog nekog udara desnice, nego zbog nje same. Ne znam što stoji u pozadini pretumbacije u Uredu predsjednice, vrlo vjerojatno je u pitanju neki tip dogovora ili čak ucjene HDZ-a u smislu podrške za predsjedničke izbore. Sigurno je da dio 'odbačenih', što se već moglo vidjeti, a vjerojatno će se i nastaviti, neće ostati pasivan u nastojanju da prouzroči štetu predsjednici prilikom njezine nove kandidature.

Kako će europski izbori utjecati na poziciju Davora Bernardića i vidite li u SDP-u potencijalnog novog lidera stranke?

To pitanje postavljaju i mnogi u SDP-u, iako je ono sasvim pogrešno. Nije njihov problem u nedostatku lidera koji će ih ponovno izvesti na pravi put; SDP prvenstveno mora naći metode kako izgraditi sebe kao stranku sa stranačkim stavom. Oni nemaju nijedan stranački stav, ne znaju ni oko čega da se sukobe, osim kadrovski. Njih je 10 godina vodio neprikosnoveni lider, koji je tijekom svog mandata supstituirao stranku. Ako je netko imao stav, to je bio Milanović, a onda je to prezentirano kao stav stranke. Ali stranka unutar sebe nije proizvodila stavove. Drugo, oni podcjenjuju svoj problem, a neki misle da bi se stranka mogla ponovno izgraditi kroz tri do šest mjeseci. Dakle to nitko nije sposoban učiniti. Da im kažete da će SDP uz određenu metodu za sedam godina ponovno izaći na pravi put, oni bi rekli da je to puno - tko živ, tko mrtav za sedam godina.

Podsjećam ih da Ivici Račanu kao istaknutom političaru davne 1993. godine, kada je stranka bila u još gorem stanju, nije bilo teško faktički krenuti ispočetka. I dogodilo se: nakon sedam godina - izborna pobjeda. Međutim, ako mislite da ćete riješiti to izborom lidera, onda podcjenjujete tip problema koji ima SDP. Tu nema prečice. Kao ni u liječenju, ako je nešto ozbiljno, nećete to riješiti u sedam dana uzimanja Klavocina. A svi oni su u filmu tog traženja brzog, instant rješenja.

Je li iluzorno očekivati od ijedne vlade da će srezati javnu upravu, što kao najvažniju zadaću navodi MMF, jer ova očito neće? Je li to nužno samoubilački potez u hrvatskoj politici?

Bio bih zadovoljan da stranke izvršavaju svoj politički program, tko god došao u poziciju da to radi. Ako pogledate program dviju Plenkovićevih vlada – s Mostom i HNS-om – za mandat od 2016. do 2020., vidjet ćete da tamo ima stvari koje su provodili, poput porezne politike. Naravno, u mandat upada i čitav niz nepredviđenih problema koji dospijevaju u žižu javnosti i koje treba rješavati.

U posljednje tri godine zabilježeno je svega šest otkaza u državnoj službi, ali su sa svojih funkcija - bez konkretnog obrazloženja - ‘pali’ profesionalci poput Dragana Lozančića, Ivane Milas Klarić i Dalije Orešković. Kakvu nam poruku političari time šalju?

Ljudi koje ste spomenuli bili su dužnosnici koji su na različite načine došli na svoje pozicije, izabrani su u parlamentu ili između predsjednika i premijera kad je riječ o tajnim službama. Ne možete ih uspoređivati s nekim tko ima zasnovan radni odnos kao službenik u državnoj upravi. Naravno, njihov odlazak bez obrazloženja nije dobra poruka, ali očito je da je vlast na neki način htjela maknuti pojedince koji nisu bili percipirani kao objektivni, već su po njihovom mišljenju naginjali lijevom političkom spektru. U slučaju Dalije Orešković imate spoj dviju percepcija: prvo, da je u svojim postupcima posebno bila aktivna prema političarima s desnog spektra, a kao drugo, politička elita općenito nije je previše voljela jer su njezinu aktivnost smatrali nepotrebnim ograničenjem. Znate, političar ne voli kad mora dolaziti na različite tipove saslušanja. Za razliku od američkih političara, naši na to nisu naviknuti. Što će vam politička moć ako morate doći nekom tamo, ili nekoj tamo, na saslušanje, da vas ona ispituje, i to još pred kamerama. Po čemu ste onda moćni?