Za ovaj gradić, kaže ova novinarka agencije MISNA iz Rima, najčešće je čula od domaćeg komedijaša Tota, koji ga je spominjao u najmanje desetak svojih filmova. 'Ja sam građanin svijeta, tri godine služio sam vojsku u Cuneu', govorio je Totò o tobožnjem burnom iskustvu u najmanje uzbudljivom gradu, smještenom u kutu na granici.

Buđenje ulica u Cuneu počinje kada se trgovine otvore, u 9,30 sati, pod svodovima koji se pružaju ispred svake zgrade i čine prohodne hodnike vrlo korisne tijekom, primjerice, kiša. Rane samo konobari u kavanama i, krajem listopada još uvijek, postavljaju stoljnjake i stolove na terasama uz cestu. U caffeu Piazza na središnjem trgu Galimberti završenom 1884. godine i posvećenom antifašističkom junaku Ducciou Galimbertiu, prije kretanja u školu jedan đak popio je capuccino i platio euro i pol.

Čita se La Stampa koja na provincijskoj stranici Cunea donosi udarnu priču o eksploziji bankomata u prigradskom mjestu. 'Stesso metodo, stesso ora', ('kasna metoda u kasne sate'), dramatično počinje članak o tajanstvenoj bandi koja noću operira po bankomatima. Slučaj kakav bi u jednom Osijeku zaslužio tek desetak redaka u lokalnim novinama, opširno analizira metode ponoćnih obijača bankomata koji eksplozivnim plinskim bocama spretno razbijaju aparate s novcem i tako uznemiravaju javni red.

Pregled današnjih zbivanja otkriva da bi Totò u Cuneu mogao provesti vrlo malo razvratnih noći, iskušenja s brojnim porocima ili dokazivati se u uličnim tučnjavama. Na tome bi gradio imidž kuhanog i pečenog muškarca, premazanog svim mastima i spremnog za pustolovine. Možda je Totò sredinom prošlog stoljeća mislio na grad s velikim protokom sumnjivih stranaca, džeparoša, uličnih trgovaca, kraljica pločnika i uzbuđenih maturanata, ali današnji Cuneo nudi uredne i pometene ulice, s maštovito ukrašenim izlozima, dizajnerskom odjećom i obućom, obnovljene fasade i točan javni prijevoz.

Sve ide prema uhodanom gradskom dogovoru. Ujutro, usporedo s otvorenjem brojnih butika, kao i lanjske jeseni vlasnica trgovine gljivarskim specijalitetima na korzu Nizza postavila je štand pod svodovima s dvije ponajbolje vrste gljiva. Komad tartufa, crnih i bijelih, i vrganja, stoji od deset eura pa nadalje. Štand na točkovima okitila je žutim lišćem i bršljanom, a gljive komadno upakirala u skupocjene smotuljke. Štand izgleda kao i prošlog listopada, kada su se, kao i ove godine, održavali Talijanski dani kestena, a mesnati plodovi pekli na dva metra visokim plamenima vatre.

Gastronomskog biznisa prihvatio se i Gorgio Mantelli i u nekoliko desetljeća stvorio fantastično raznolik asortiman čokoladnih specijaliteta. Otvorio je moderno uređen restoran Cuba na trgu Europa, gdje nakon večere goste poziva na desert u trgovinu. Gosti komadiće kivija, banana, jabuka i drugog voća mogu nabosti na drveni štapić, a na kraju reda čokolada se prelijeva u visokoj čoko-fontani. Voćni ražnjići gurnu se u slatki vodopad i dobiva se vlastoručni ukusni desert. Nakon kreativnog uvoda Mantelli sa svojim savjetima raširenih ruku čeka usred trgovine okružen čokoladnim cigarama od 100 g, punjenima narandžom ili lješnjacima, pralinama i kockama poprašenim čistim kakaom, žele bombonima s čoko-kuglicama i štapovima halvi s naribanim čokoladnim rezancima, mliječnim ili gorkim tablama čokolade, uz razglednice Milana, Cunea, Torina ili nekih prekomorskih velegradova na omotima.

'Čokolada je kultura', objašnjava svoje internacionalne ambicije Mantelli, vlasnik ove male gradske tvornice koja proizvode izvozi u 67 zemalja svijeta. Čokoladne slastice Mantelli u restoranu nudi po nižim cijenama nego u trgovinama ili kod dobavljača. Vrećica od 100 g punjenih pralina kod njega stoji četiri eura, a dok dođe do milanskog aerodroma Malpensa, cijena se odjednom udvostruči.

Ipak, radi se o ekskluzivnijim slatkišima. Čokolada za širu javnost nastaje u obližnjoj Albi, sjedištu Ferrera. Ali Alba, za trećinu malobrojnija od Cunea, njenim stanovnicima i nije tako blizu glavnom gradu provincije. S površinom od gotovo sedam tisuća četvornih kilometara provincija Cunea predstavlja treću po veličini u Italiji, čime u Albi nisu osobito impresionirani. Žele li nešto obaviti u provincijskoj upravi u Cuneu, moraju potegnuti 52 kilometra, što je značajan trošak i gubitak vremena. U Albi su zato nekoliko puta inzistirali na razdvajanju provincije, ali za sada bezuspješno. Zajedništvo provincije Cuneo prevladava i ništa ne može narušiti njen mir.