Dado Pršo u Djennéu

Krenuli smo iz Bamaka prije podneva, a u Djenné stigli usred noći, oko ponoći. Nakon što smo trajektom došli na otok i smjestili se odmah kraj poznate džamije, očekuje nas tamošnji 'gradonačelnik' omotan oko lica poput Tuarega, koji na naše 'We come from Croatie', umjesto 'Suker', kaže 'Dado Pršo'. Prilično iznenađenje, jer je dosad jedino 'Suker' bio način da barem nekako objasniš otkuda dolaziš (na čitavom smo putu čak dvaput vidjeli hrvatski dres, a u jednom mjestu ni manje ni više nego dres Hajduka). Potom ulazimo u dvije male prostorije koje će biti naše prenoćište. Osim nekoliko madraca, soba još jedino ima televizor. I prije nego nam je domaćin donio čaj, dodajući nakon Prše još jedan nadrealni moment, na televiziji upravo ide spot 'We are the World', vjerojatno najpoznatije i najuspješnije pjesme koju je Zapad posvetio Africi. Muhamed zbija šale na naš i na vlastiti račun: kada naruči da mu neki dječak donese kavu, a ovaj se vrati s poluispijenom šalicom, dobaci: 'Eto ti afričke kave'; kada pere ruke, a u loncu ostane samo smeđa voda, zaključi: 'Afričko pranje ruku.' Ujutro se budimo i upoznajem tipično 'afričko dvorište': na sredini kuće nalazi se i praonica veša i priručna kuhinja i staja za koze i igraonica za djecu – premda se radi o možda nekoliko metara kvadratnih. I ovdje se na svakom centimetru štede prostor i resursi.

Odlučili smo ne prijeći cijeli put džipom pa se u Moptiju ukrcavamo na čamac (tzv. pinasse) koji će nas Nigerom dovesti do Konne. Nakon nekoliko dana u autu, goleme vreće žitarica i koječega drugog postaju najudobniji krevet još od Bamaka. Svjež zrak i vjetar koji tjera komarce pretvara cjelonoćno putovanje, premda se vozimo 'javnom' i najjeftinijom mogućom varijantom, u luksuzno jedrenje Nilom. Zvjezdano nebo koje pomalo, ali ustrajno osvaja pun mjesec najljepše je nebo još od Kidire. I premda smo se usred noći čak dvaput nasukali nasred rijeke, kada se činilo kao da nema nikakve šanse da ponovo krenemo, i premda je spavanje bilo otežano minimalnom mogućnošću okretanja i maksimalnom šansom upadanja u vodu, slušati francuski radio s jedne strane i neki glazbeni program koji splavar pušta s pramca, malo sklopiti oči pa se opet probuditi, zuriti u nebo i upijati Niger učinilo je najjednostavniji i najskromniji način putovanja toliko dragocjenim da je prava šteta što se nismo nasukali još nekoliko puta i možda zapeli negdje u nekom nepoznatom selu uz rijeku. Imati 399 dana, koliko je nekoć prvom europskom istraživaču koji je uspio doći dotle, Alexanderu Gordonu Laingu, trebalo da stigne u Timbuktu, u ovom se trenu čini kao jedino što na ovom svijetu ima smisla. Lainga su, doduše, nakon što je sa 24 rane i bez desne ruke konačno došao do 'mitskog grada', i to sa samo 32 godine, glave lišili Tuarezi, ali možda se ipak isplatilo. Kako otkriva jedno njegovo pismo (i on je, kao i mnogi drugi poslije njega), bio je potpuno razočaran kada je napokon došao u Timbuktu, ali tko zna što bismo sve otkrili iz svih onih izgubljenih dnevnika u kojima opisuje svoje putovanje?

Nikada nisam mislio da ću se složiti s Bobom Geldofom, ali kad čovjek posjeti Timbuktu, nameće se isto pitanje koje je postavio humanitarni roker kada je posjetio tzv. skriveni grad: 'Is that it?' Bila je to finalna destinacija našeg putovanja, prešli smo tisuće kilometara da bismo došli dovde, da bismo ovdje našli - što? Spavali smo dvije noći na krovu Muhamedove obiteljske kuće, u tijesnom šatoru, da bi već u pet ujutro armija golubova jednoglasnim gukanjem do svitanja pretvorila afričko jutro u Guantanamo. Ostatak kuće je nakrcan ljudima i sastoji se od nekoliko prostorija koje se sastoje od nekoliko madraca, stropnog ventilatora i televizora. Svaka prostorija je i dnevna soba i spavaća soba i kuhinja u jednom. Izlazimo u grad. Timbuktu ima slavnu džamiju koja ni po čemu nije bolja od one koju smo vidjeli u Djennéu, a kanalizaciju koja teče nasred grada i koja pak nije ništa lošija od one u Djennéu. Pješčana dina o kojoj se toliko govori je prelijepa, ali profesionalni Tuarezi (nomadi i nekadašnji osnivači Timbuktua), koji su svoj zanat prodavanja izvježbali više od onih egipatskih prodavača koji pred piramidama žele steći naklonost lažnim komplimentom 'You look like Egyptian!', uspiju uništiti i to iskustvo. Kažem: 'Nemam više para, poslije ovog idem kući', stariji Tuareg mi odgovori: 'Ali spustit ću ti cijenu, ne moraš mi čak ni platiti, daj mi nešto zauzvrat.' Dajem mu dirhame koji su mi ostali još od Maroka, on se najprije razveseli, 'I mi Tuarezi smo iz Maroka, tamo mi je cijela obitelj', potom objašnjava da je karavanu deva iz Malija, preko Sahare, doveo dotle za nekih 50 dana, a onda nonšalantno pita: 'A koliko vrijede ti dirhami?' Moj 'kado' (poklon) očito nije dovoljno dobar. Drugog, mlađeg Tuarega koji nikako nije htio odustati, pokušao sam uvjeriti da doista više nemam čime platiti nešto što mi čak ni ne treba tako što sam mu, nakon što je on meni nacrtao svoje selo na pijesku da bi objasnio svoje porijeklo, ali i porijeklo svog 'proizvoda', uzvratio crtanjem vlastitog puta do Afrike (Zagreb-Bologna-Casablanca-Dakar-Bamako-Timbuktu i natrag). Ali 'Toubab' (bijelac) očito mora imati novca ako može putovati, pa mu moram još objasniti da i ja kod kuće, kao i on, imam obitelj, da svaki dan radim ne bi li mogao sada biti ovdje, da ću iduća dva mjeseca biti u debelom minusu zbog ovog putovanja i da bi bilo lijepo da barem jednom, na čitavom svom putu, dobijem neki poklon, a da ne uslijedi: 'A dobro, sada mi ipak daj neke novce.' Na kraju mi ipak poklanja neku ogrlicu, a ja mu obećavam fotografiju mape njegova sela poslati mailom. Tješim se da sam poklon, unatoč tome što evidentno imam više novca od tog dečka, pošteno zaslužio, jer su Tuarezi stoljećima profitirali od prodaje robova (prema jednoj procjeni, Arapi su porobili između devet i 13 milijuna Afrikanaca). Ali s druge strane, Tuarezi su mi i dalje simpatični: za razliku od većine muslimanskog svijeta, ovdje žene nisu zamotane u veo, već muškarci, a žene čak imaju pravo razvoda, čime je začuđen bio i jedan od najvećih svjetskih putnika, Ibn Battuta (1304-1369) – čovjek koji je u 30 godina proputovao sve od Maroka do središnje Azije i doživio takve stvari koje većina ljudi ne bi doživjela ni u stotinjak života nikako nije mogao razumjeti kako ove muslimanke pozivaju muške prijatelje koji nisu njihovi supruzi u svoje šatore i kako to da upravo žene odlučuju kamo i kuda se premještaju kampovi.

I dok sam prije nekoliko godina u Rusiji, putujući nekoliko dana Transibirskom željeznicom, imao gotovo pa nesnosan osjećaj klaustrofobije (beskonačnost prostora kao da je otvarala samo nemogućnost izlaska iz te pregoleme zemlje), u Africi suprotno: čini se kao da se tek prevaljivanjem tisuća kilometara, bilo Nigerom, bilo cestom, otkrivanjem i pružanjem nepreglednih pustopoljina, mnogolikih ljudi i raznolikih mjestašca, Afrika sve više oslobađa. Nakon veljače u Africi, Zagreb daje još goru lekciju iz klaustrofobije od Rusije. Naizgled poznata lica gotovo svugdje, a poznatih ljudi koji su u međuvremenu postali nepoznati još više. Čak je slatko bilo biti 'Toubab' kojega nitko ne poznaje i koji nikoga ne poznaje. Ta otvorenost susreta i nepredvidljivost situacija. Čudno je nakon prve kade, prve skuhane večere i vlastitog kreveta (malo je potrebno da se 'Toubaba' usreći) ponovo žudjeti za onime što pruža Afrika, a to je istovremeno ništa i sve. Još je Zdenko Štambuk, koji je 50-ih proputovao Keniju, Etiopiju, Zanzibar, Ruandu i mnoge druge zemlje, najbolje opisao taj osjećaj povratka: 'Nikad nisam vjerovao da Afrika toliko privlači. Pričali su mi ljudi koji su u njoj proveli dug i ne uvijek lak život da ću, kad se vratim kući, sanjati o afričkim noćima, o afričkim pustinjama, vrelim i cvjetnim njenim pejzažima, o njenim ogromnim jezerima, o ljudima koje sam sretao, koji su mi postali prijatelji ili koje nikada nisam upoznao. I da ću mnogo puta zaželjeti da se vratim i da ponovo doživim i one najteže i one najljepše dane koje sam u Africi proveo. Danas znam da je to istina. Afrika je ostala duboko usađena u moja sjećanja, postala je nešto neizbrisivo u mom životu. Želio sam da pobjegnem od njenih daljina, od njenih visina, od njenih vrućina, a danas me sve to neodoljivo privlači snagom nečega što je neobuhvatljivo, beskrajno, neosvojivo. Kad sklopim oči, vidim na nedokučivim, slobodnim horizontima fatamorganu Afrike.'

'Moja Afrika'?

Na putu sam, kao i uvijek, upoznao svakakve ljude, od predivnih bića koja ću sigurno ponovo negdje sresti, do onih kojih se radije više nikad ne bih ni sjetio. Kroz Afriku je u posljednjih nekoliko tjedana putovao jedan mladi britanski fotograf koji bez ikakvog motiva traži motive za svoj 'portfolio' ('hmm, mogao bih na ulicama Bamaka slikati ljude koji rade nešto s rukama'); stari njemački pankroker Michael, koji je više puta proputovao čitavu zapadnu Afriku ('nakon 20 godina svakakvih ljudi shvatio sam da mi je najbolje biti ovdje i sam'), a najviše voli plaže Toga i Benina i tamošnje jeftino pivo za pet kuna; Stefan koji je došao u Mali prodati kombi ne bi li poslije biciklom otišao do Burkine Faso (to je, uostalom, napravio već nekoliko puta, ponovo dokazujući da je Afrika sve samo ne nesigurna); Gudrun iz Švicarske, koja se svake godine vraća (ali samo i isključivo) u Mali; skupina norveških tinejdžera koji o Africi razmišljaju kao o Zrću, i mnogi drugi… Svatko od njih ima drugačija očekivanja, različita iskustva i prilično drugačiju sliku Afrike. Svatko od njih vjerojatno nije bio u istoj Africi. Za mene, Afrika je učiteljica skromnosti i strpljenja, podsjetnik koliko je malo potrebno, ali može biti surova. Pa ipak, privlači jednom neobjašnjivom silom. Teško je zaboraviti prvi pogled na zvjezdano nebo nad Kidirom ili onog starog splavara koji, okrećući nam leđa dok spavamo na vrećama, čitavu noć pod mjesečinom kormilari Nigerom kao da to radi stoljećima; teško je potisnuti stotine kilometara savana, baobabe i magarce koji se uporno ne pomiču sa sredine ceste premda Muhamed manijakalno pritišće gas i trubu… Teško je ponovo hodati ulicama Zagreba znajući da će novi slojevi skorih – pa i nebitnih i posve sporednih, ali nadasve svakodnevnih – doživljaja polako potisnuti iskustvo koje nas uči koliko krivo živimo i koliko je malo, odista malo, potrebno da se izmami osmijeh ili iskreno čvrst stisak ruke, koliko velika i promašena očekivanja nerijetko imamo i koliko često trčimo za ciljevima i postignućima kojih bismo se nerado, ali u momentu iskrenosti brzo odrekli kada bi nas na samrti netko upitao: 'Jesi li živio kako si trebao živjeti?' Teško je istovremeno biti svjestan da ta Afrika i dalje živi i preživljava, neovisno o nama, da neovisno o svemu što će biti napisano ili rečeno neće postati opipljivija. Afrika je toliko velika i raznolika da je ni nekoliko desetaka godina ni desetine tisuća kilometara ne bi uspjelo približiti: opire se shvaćanju jer je naprosto dana. Umjesto o sebi, Afrika na kraju ne govori ni o čemu drugom nego o nama samima. I dobro znam da sam Afriku samo okrznuo, i da na kraju zapravo ništa nisam vidio, i da i ovo što sam vidio možda nisam dobro vidio. Ali, možda baš zato, nemoguće je ne poželjeti vratiti se.