Ševčenko je u posljednje dvije godine samo jednom zabio za Ukrajinu, lani u prijateljskoj utakmici protiv Bugarske. Prema najavama, nije uopće trebao ni započeti ovu utakmicu – svi su predviđali da će Blohin dati prednost naturaliziranom Srbinu Marku Deviću, koji je punih sedam godina mlađi od uskoro 36-godišnjeg Andrija. U pripremnim utakmicama Ševa je ulazio s klupe u drugom poluvremenu, no ovaj put je odigrao 81 minutu utakmice i, iako je većinu vremena šetao terenom i štedio se, zabio je dva majstorska gola i preokrenuo tijek utakmice.

Ovo su mu posljednji nastupi u žutom dresu. 'Danas se osjećam deset godina mlađim', izjavio je. 'Nisam mislio da ću igrati na ovom prvenstvu. Bila je to moja najveća želja, ali imao sam toliko problema s koljenom i leđima.'

Zadnjih pet godina, otkako je domaćinstvo Eura dodijeljeno Poljskoj i Ukrajini, Ševčenko je razmišljao samo o tome kako da ostane dovoljno spreman da bi nastupio. 'Može se reći da je nada u to produžila moju igračku karijeru. Ozljede su me umalo dokrajčile, ali nastavio sam sanjati', rekao je kad ga je Blohin imenovao u momčad za Europsko prvenstvo. Iako je najveća živuća nogometna ikona u svojoj zemlji, mnogi su Ukrajinci potiho komentirali da se u momčadi našao ponajprije zbog starih zasluga i iluzije glamura, jer jednostavno nemaju drugih igrača koji su globalno prepoznati kao svjetske klase.

Ševčenko na Euru piše posljednje poglavlje velike karijere i životne priče. Njegov otac Mikola bio je zastavnik sovjetske vojske i deset godina je proveo u Istočnoj Njemačkoj, gdje je rođena Andrijeva sestra Olena. Htio je i da njegov sin krene istim putem. 'Nikad nisam volio nogomet', kaže Mikola. 'Želio sam da moj sin postane vojnik poput mene.'

Kao desetogodišnjak, Andrij je poslije černobilske nesreće bio evakuiran u regiju na obali Azovskog mora – poput tisuća njegovih vršnjaka. Kad se poslije tri mjeseca u izgnanstvu vratio u Kijev, otac ga je želio usmjeriti prema vojnoj karijeri. 'Njegov otac bio je potpuno protiv toga da Andrij trenira nogomet', rekao je Oleksandr Špakov, trener u akademiji kijevskog Dynama. 'Morao sam ga uvjeravati da će dečku nogomet pomoći u tjelesnom razvoju i samodisciplini, što će mu kasnije biti korisna priprema za vojnu akademiju.' No ubrzo je postalo očito da je Ševčenko veliki talent, pa je i otac popustio – odbio je novi premještaj u Istočnu Njemačku kako bi sin ostao u Dynamu.

Andrij danas priznaje da ga tijelo ne sluša. 'Ne mogu igrati tri utakmice tjedno. Sve škripi od starih ozljeda i treba mi vremena za oporavak. Ali to je prirodno. Ako nisam posve spreman, ne želim igrati i iznevjeriti navijače. Samo hoću ono što je najbolje za momčad – imamo samo ovu jednu priliku da zajedno uđemo u povijest u svojoj zemlji.'

Ispred Olimpijskog stadiona u Kijevu nalazi se kip Valerija Lobanovskog, trenera koji je napravio revoluciju u ukrajinskoj i sovjetskoj školi nogometa. Brončani Lobanovski sjedi na klupi i drži noge na ogromnoj nogometnoj lopti. On je naučio nogometu i izbornika Olega Blohina i Ševčenka: Jonathan Wilson u našem intervjuu za Tribinu kaže da su njih dvojica bili njegovi savršeni igrači. Ševčenko i Blohin viđeni su prije nekoliko dana kako sjede na klupi uz svog učitelja: možda je on prišapnuo Olegu da postavi Andrija u sastav, a možda se to Blohinu samo pričinilo. No pogodio je i danas je 'Deda Ševa' još jednom ukrajinski junak, a Blohin strateški genij – koliko daleko mogu odvesti Ukrajinu?