Iz udruge SIDRO navode da žalbeni rokovi kod upisa djece u dječje vrtiće diljem Hrvatske uskoro završavaju ili su upravo završili. Dio djece u gotovo svim gradovima i općinama ostaje bez mjesta u vrtićima. Osim ako se odredbe Državnog pedagoškog standarda zanemare ili se svjesno donese odluka da se mjerila za broj djece u skupinama neće poštivati.

'Takva odluka za sobom povlači činjenicu da će djeca biti upisana u vrtiće, ali će boraviti u prostorima koji nisu ni primjereni ni sigurni. To znači da će po djetetu biti jedva 1-2 metra četvorna umjesto propisanih 3-5, da će jedan odgojitelj sam u smjeni raditi s velikim brojem djece jasličke ili vrtićke dobi, a sigurnost djece u takvim uvjetima ozbiljno je ugrožena. Tko o tome brine i tko je odgovoran ako se dogodi neka neželjena posljedice? Odgojitelji. Ravnatelji. Tko donosi ovakve nezakonite odluke? Osnivači. Bez odgovornosti', pišu odgajatelji.

Udruga SIDRO kontinuirano traži da se poštuju odredbe Državnog pedagoškog standarda (DPS), zakonskog akta iz 2008. godine, 'ne zato što je tako lakše raditi nego zato što te uvjete moramo djeci pružiti zbog njihove sigurnosti, zdravog rasta i razvoja, zadovoljavanja njihovih potreba i poticanja maksimalnih razvojnih potencijala'.

'Nagurati ih u male prostore, bez mogućnosti kretanja, bez prilike da im se ispravno posvetimo i zadovoljimo njihove potrebe, čin je nepovratne štete. To nipošto ne znači da djecu treba ispisati ili ne upisati. Riječ "treba" ovdje je gadno zakasnila. Trebalo je puno prije. Graditi nove vrtiće, otvarati nove skupine, školovati nove i cijeniti postojeće odgojitelje. No iz godine u godinu ponavljamo istu grešku. Točnije, ponavljaju je osnivači, donoseći odluke suprotne zakonima, prelazeći svoje ovlasti, uvjetujući ravnateljima poslušnost u nezakonitom radu. Jer ako neće nezakonito raditi ovaj ravnatelj, vrata su tamo, ima tko hoće', opisuju odgajatelji situaciju na terenu, dodajući da su upravo to rečenice s kojima im se javljaju ravnatelji iz svih dijelova Hrvatske.

Javljaju se, međutim, i roditelji djece koja, unatoč nezakonito velikom broju upisane djece, ipak nisu dobila mjesto u vrtićima, kao i očajni odgojitelji koji će i dalje odgovarati za 30-tak djece u skupini, s kojom radi jedan sam odgojitelj u smjeni. Javljaju se i očajni ravnatelji koji ne vide izbor, osim slušati.

'Jer su zamjenjivi, imenovani od politike, tek potpisnici tuđih odluka. Postoji li veći apsurd od onog da je netko odgovoran za odluku koju sam ne može donijeti? Posebno kada je riječ o provedbi ovakvih nezakonitih odluka. Mehanizam upravljanja vrtićima i odgovornosti za to upravljanje apsurdan je do krajnjih granica', ističu.

Što zapravo rade osnivači? 

Osnivači u praksi postupaju na nekoliko načina: neki daju otvorene i javno dostupne naloge i odluke da se plan upisa poveća za određeni postotak iznad DPS-om propisanog. Neki ističu kako je upis preko DPS-a na njihov zahtjev, usmeno ili pismeno. Neki osnivači traže da tu odluku donese Upravno vijeće, neka Upravna vijeća traže da sadržaj takve odluke pripreme sami ravnatelji. Neki osnivači ne ostavljaju pisani trag, a neki suptilno navode da se prostori maksimalno iskoriste za povećani upis djece, ističući spremnost da se odgojitelje na šutnju i izdržljivost motivira i nagradi financijski ili na druge načine.

Ipak, kada prosvjetna inspekcija utvrdi nepravilnosti, za njih će kaznu platiti samo ravnatelji, čak i ako pokažu pisani nalog osnivača kojim on nalaže nezakonito postupanje.

Što će biti kad se dogodi nezgoda?

'Svima je jasno da su potrebe velike a mogućnosti male i zbog toga je potrebno učiniti određene kompromise. No ne na štetu djece, odgojitelja i ravnatelja. Što će biti kada se dogodi neka nezgoda? Kada se ozlijedi dijete zbog nezakonito prekobrojnih skupina u kojoj odgojitelj ne može pratiti sve što se događa? Tko je odgovoran? Isključivo odgojitelj. Što će biti kada taj odgojitelj bude kažnjen, iako radi u nemogućim i nezakonitim uvjetima? Što će biti kada prosvjetni nadzor utvrdi nepravilnosti? Kaznit će ravnatelja novčanom kaznom do 8.000 kn, a ustanovu do 15.000. Naravno, prosvjetna inspekcija neće doći ukoliko je netko ne pozove. Hoće li roditelji mirno gledati neprimjerene uvjete u kojima njihova djeca borave 10 sati dnevno?

Hoće li odgojitelji šutjeti i trpjeti, u nadi da se neće ništa loše dogoditi? Da dijete neće pasti, ozlijediti se, pobjeći iz vrtića, imati epileptični napad, febrilne konvulzije, gušenje hranom ili jednostavno tražiti dodatnu pažnju, pri čemu odgojitelj neće moći odgovoriti na potrebu. Tko će odgovarati za posljedice nastale zbog nezakonitoga rada?

Odgojitelji napominju da im nije namjera strašiti, već objektivno i realno ukazati na stvarnost koju živimo.

Ravnatelji su pod iznimnim pritiskom osnivača, koji nestaje samo kada se sva ili bar približno sva djeca upišu. Tada dolazi novi pritisak, onaj od mogućeg nadzora prosvjetne inspekcije. Upravo zato što, bez obzira tko donosi odluke, odgovornost je isključivo na ravnatelju. No ravnatelj, iako je samo i jedino on odgovoran, ove odluke ne donosi samostalno, već postupa po nalogu i odlukama upravljačkog tijela. Ono se većinski sastoji od članova koje imenuje osnivač. Upravno vijeće, iako donosi odluke, rješenja, plan i program upisa koje ravnatelj mora izvršiti, nema nikakvu odgovornost za nezakonite odluke. Ne postoji zakon po kojem bi Upravno vijeće ili osnivač bili kažnjeni za ovakve naloge. Ako pak ravnatelj odbije upisati nezakonito velik broj djece, odbio je postupiti po nalogu Upravnog vijeća, što je povreda radne obveze.

'Nagrada za iznimna postignuća' u visini kazne

Tako to tumače mnogi osnivači, to ističu i time prijete. No to nije točno, nitko nas ne može natjerati postupati suprotno zakonskim propisima. Osnivači nesporno prelaze svoje ovlasti, zaboravljajući da rani i predškolski odgoj i obrazovanje nisu bazeni birača gdje svatko traži glasove za sebe. Njihova je jedina zadaća pratiti potrebe građana i donositi odluke o visini sredstava koje mogu i moraju osigurati za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Zadaća im je otvarati vrtiće i financirati njihov rad, navode odgajatelji, dodjući da gradonačelnici i načelnici nisu ovlašteni upravljati vrtićima, miješati se u organizaciju rada, odlučivati o raznim detaljima u ingerenciji ravnatelja.

Ravnatelji moraju odluke u svom području rada donositi samostalno, jer samostalno za njih i odgovaraju. Kada pođe po zlu, ravnatelj sam plaća kazne. Osim ako mu osnivač ne dodijeli 'nagradu za iznimna postignuća' netom nakon posjeta inspekcije i propisane kazne, sasvim slučajno upravo u istom iznosu u kojem je kazna propisana.

'oje je rješenje ovoga problema? Nije lako reći. Djecu upisati u vrtiće moramo, mjesta nemamo, i nesporno će se brojke djece u odgojnim skupinama penjati iznad zakonom propisanih. Možda je rješenje u podjeli odgovornosti između osnivača i Upravnih vijeća, žurno planiranje i realizacija povećanja smještajnih kapaciteta, povećano zapošljavanje kao tek privremena pomoć u provedbi odgojno obrazovnoga rada, ali nikako kao zamjena za propisana mjerila za broj djece u skupinama. Možda je rješenje u javnim pozivima za financiranje izgradnje vrtića, koji neće biti sami sebi svrha i neprovedivi za većinu jedinica lokalne samouprave.

Sasvim sigurno, ovakav način upravljanja dječjim vrtićima loš je i ne može donijeti ništa dobro niti našoj djeci, niti odgojiteljima i drugim zaposlenicima vrtića, niti roditeljima. Hoćemo li konačno mijenjati sustav upravljanja ranim i predškolskim odgojem i obrazovanjem (RPOO), ili ćemo i sljedeću pedagošku godinu dočekati s istim problemima? Na sva naša nastojanja, zamolbe i prijedloge, iz nadležnog ministarstva, Ministarstva znanosti i obrazovanja čuje se samo jedno - glasna šutnja administracije', zaključuju iz udruge SIDRO.