Sada je sasvim jasno kako će HDZ voditi ovu kampanju. Glumit će žrtvu nečistih zemaljskih sila koje su odabrale da sapletu i sruše baš tu stranku, ali ona se, naravno, neće dati. Najprije je muklo jauknula, jer se nije moglo drukčije, da joj je takvu podlost napravilo državno odvjetništvo pokrenuvši istragu protiv nje tik pred izbore. A onda je vrisnula, sada već iz punih pluća, na nevladine organizacije koje su izašle s prvim podacima koliko tko troši u kampanji, iako za to nije imala naročitih razloga.

Jest, nevladini promatrači su, brojeći plakate i štopajući minutažu TV-reklama, objavili da je najviše potrošio HDZ, ali nije bogzna koliko zaostao ni Kukuriku, pa se ondje ne uzbuđuju, gotovo ih čuješ kako flegmatično podbadaju: ima se, može se. Uostalom, zašto bi i reagirali drukčije, za razliku od HDZ-a imaju razloga vjerovati da im pobjeda praktički u džepu, pa se trude, posebno SDP, da ih se što manje vidi i čuje dok se ta formalnost ne obavi. Imaš dojam da bi najradije otputovali negdje gdje još ima sunca, ili je barem toplije, i vratili se tek 5. prosinca kada se bude dijelila šampionska limarija.

Društvo bunovnih lunatika

Odmah ću reći da mi to ide prilično na živce, ali o tome malo kasnije, jer u prvi plan se gura HDZ-ovom kuknjavom da su svi protiv njega, kao da to ne govori da je svugdje nešto zabrljao, pa ga se zato svi žele i riješiti. Možda nije najbolje odatle krenuti, jer ispada da im se nevladine organizacije sada svete. Ali, tko može zaboraviti da su one ne tako davno podvrgavane sigurnosnim provjerama koje su se bazirala na luđačkoj pretpostavci da se ondje okupljaju sve sami antihrvatski i antidržavni zaplotnjaci, i samo je još trebalo da se kaže da bi te smutljivce bilo najbolje spremiti iza brave.

Tko isto tako ne pamti da je državno odvjetništvo godinama tretirano kao puki prirepak HDZ-a, što je bilo glupo čak i sa stanovišta te stranke, jer da je bilo drukčije sigurno joj se ne bi dogodili crni fondovi koji je sada tako skupo koštaju. Ali, sve to više nije važno. S tim ili bez toga, očito je da je s ovakvim HDZ-om gotovo, i da stranka koja je sanjala 'tisućgodišnji san' sada izgleda kao društvo bunovnih lunatika koji više nikome ne trebaju i nikoga ne zanimaju. Da se krivo ne shvatimo, ne radi se ovdje samo o krahu ljudi u sadašnjem vrhu te stranke, radi se o krahu cijelog političkog projekta, koji je zaglavio u slijepom rukavcu povijesti, jer, unatoč nekim pokušajima, nije uspio korespondirati s ovim vremenom.

Zato mu se osušila cijela nekada bujna krošnja zajedno s deblom, a da li je ostalo nešto života u korijenju vidjet ćemo, ne bi bilo dobro da je i ono sasvim odumrlo, jer tu prazninu lako bi moglo ispuniti i nešto gore nego što smo dosad gledali. Kako bilo, stranci razbucanih tisućgodišnjih sanjarija sada je ostalo još samo nepunih dva tjedna da pokupi prnje i ode, što je, negdje je objavljeno, najveći klikeraš u njoj, Vladimir Šeks, već i napravio. Navodno je ispraznio kancelariju u kojoj je stolovao kao potpredsjednik Sabora, očito pokopavši nadu da će se u nju vratiti.

Drugim riječima, upravo prisustvujemo nekoj vrsti direktnog prijenosa propasti HDZ-a, a taktika da se sve živo oko sebe proglasi neprijateljem – najprije Josipović, pa Milanović i Čačić, zatim državno odvjetništvo i sada nevladine organizacije – može to propadanje učiniti samo težim. Sada još ostaje da se vidi nešto što je u ovoj priči zapravo i najvažnije, a to je da li ova uništavajuća kriza koja pokapa HDZ obuhvaća samo njega, ili je zahvatila cijelu hrvatsku političku scenu. Razloga da se razmisli o tome ima dovoljno, iako se o tome u javnosti malo govori.

Već rekoh da se Kukuriku, najviše SDP, vidjevši da gotovo sigurno dobiva, praktički povukao iz kampanje, što ondje, pretpostavljam, drže, međusobno se tapšući, dobrom, sjajnom taktikom. Čemu izlaziti na brvno Kosorovoj i HDZ-u kada su oni mahnitom kampanjom kakvu vode na najboljem putu da pobijede samo sebe? To zbilja stoji, ali ne može biti opravdanje za ovu mlitavu pasivnost vjerojatne buduće vlasti, iz čega iskače svojim borbenim predizbornim filipikama samo Radimir Čačić, a i on izgleda samo zato što već vodi kampanju unutar koalicije da mu se osigura status 'vicekralja' u novoj vladi.

Pa neće valjda krajnji domet kampanje SDP-a i ostalih usred ove krize koja trese zemlju, Europu i šire, biti televizijski spotovi kojima nas se obavještava da je Hrvatska lijepa u rane jutarnje sate, te da je jutro, zamisli, najbolje vrijeme za planiranje novog dana?! To mi izgleda kao da je prepisano iz priručnika za instruktore izviđačkih prvašića. Idemo dalje. Priča o krizi hrvatske političke i društvene scene ne može mimoići ni spomenute nevladine organizacije, na koje se sada toliko uskopitnuo HDZ, za što, rekoh, nije bilo razloga, ali to ne znači da nema razloga da se i o njima ne progovori u ovom kontekstu.

Te organizacije imale su iznimno važnu ulogu u devedesetima, posebno kada je riječ o humanizaciji rata, ali danas su došle u dvojbenu situaciju koja je ponekad čak i u zoni sukoba interesa. Recimo, neke od njih financiraju se i iz sredstava Europske unije, a bit će angažirane u nadgledanju referenduma za ulazak Hrvatske u EU, što, hm, baš ne zvuči jako prikladno. Osim toga, one se mogu definirati kao neka vrsta trgovačkih putnika koji na ovim stranama trže model liberalne demokracije, što jeste, velim, bilo vrlo važno u devedesetima, ali danas je taj model u krizi i pitanje je može li se više nastaviti po toj staroj izlizanoj matrici.

Počinju to shvaćati, izgleda, i u nevladinom sektoru. Pa su zato u nedavnom 'ultimatumu' novoj vlasti, tko god je činio, napustili usko 'ljudskopravaško' gledanje i istakli neke nove zahtjeve kojima se dosad nisu bavili. Tako čitamo da sada traže sankcioniranje 'neobjašnjivog bogatstva', zabranu privatizacije javnih i komunalnih usluga, sprečavanje komercijalizacije visokog školstva, osnivanje specijaliziranih radnih sudova... Dakle, ove organizacije okrenule su se oko sebe, vidjele da svijet nije muzej voštanih figura u kojem je sve uvijek isto, i korigirale kut gledanja na način koji se možda neće svidjeti njihovim 'poslodavcima' iz inozemstva.

E, toga nema ni kod HDZ-a ni Kukurikua. Njihovi poslodavci, a to su uz minimalno stilsko pretjerivanje EU i SAD, mogu biti savršeno mirni, jer je svijet to dvoje i dalje napravljen od voska, tu vladaju savršeni mir i sklad, kao u barama Kopačkog rita. To znači da ta dva ključna politička aktera u Hrvatskoj, kraj kojih jedva da išta drugo postoji, uopće ne primjećuju da u svijetu postoji nekakva ekonomska, sutra vjerojatno i politička kriza. Ili ako nekog boga i primjećuju, o tome nas ne obavještavaju. Nema veze što je to odavno postalo ne više vanjskopolitičko nego unutrašnjopolitičko pitanje, valjda jedino koje je danas zbilja važno.

Ali, eto, od HDZ-a o tome nećeš čuti ništa, i to je, pusti sve ostalo, suštinski razlog zbog kojeg on mora otići. Ali ništa ne možeš čuti ni od SDP-a i HNS-a i to je suštinski razlog za ozbiljnu sumnju da li ga oni mogu zamijeniti. Jer, razorna ekonomska kriza danas je glavna tema u svijetu, o kojoj se, međutim, u ovoj kampanji u Hrvatskoj ne čuje ni slova, za što će sigurno stići nekakva kazna. Da parafraziram staru izreku, ako se mi ne budemo bavili njom, ona će se baviti nama.