'Svašta sam čuo od privatnih najmodavaca - i da su ljudi bez krova nad glavom i prljavi, i smrdljivi i ušljivi, narkomani, pijanice, da su si sami krivi, da će zaraziti njihovu djecu, da su klošari koji će ih opljačkati i raditi buku... Nevjerojatno je s kakvim se groznim predrasudama moramo boriti', kaže za portal LupigaDanijel Vuga iz Udruge Dom nade, šokiran otkazivanjem najma u zadnji čas.

'Nažalost, dogodilo se da nam je novi gazda odustao, nakon mjesec dana što smo ga držali za riječ i nismo tražili drugi prostor. Supruga najmodavca je guglala našu udrugu i nakon toga su odustali od dnevnog boravka. Da se razumijemo, mi nismo ništa skrivali. Rekli smo da smo udruga i čime se bavimo, detalje su također mogli potražiti na internetu i kada smo ugovorili najam. Osim toga, nismo mi tražili taj prostor za badava - ugovorili smo cijenu od 350 eura mjesečno plus režije', kaže Vuga.

Ovo je već četvrta lokacija na koju se seli dnevni boravak za beskućnike. To je, inače, jedini dnevni boravak na kojemu se ljudi bez krova na glavom mogu zadržavati preko dana, okupati se, oprati veš, popiti kavu, ošišati se, koristiti internet, spremiti se za razgovor za posao. Iako nisu imali problema sa susjedima, dnevni boravak je nevjerojatno neželjen od privatnih vlasnika nekretnina.

'Mi smo sad na cesti, na ulici, kao pravna osoba smo ostali beskućnici. Dat ćemo sve od sebe, ali u gradu navodno nemaju prostor, Crkva također, privatnici nas ne žele. Sada ćemo organizirati niz aktivnosti, volontere, aktiviste, entuzijaste da prikupe novce. Financijska situacija nam je svima teška, ali sakupit ćemo nešto. Jako sam iznenađen što beskućnici ne mogu prostor dobiti čak ni za novce. Ponavljam, ne tražimo ništa na lijepe oči - za novce nam ne žele dati prostor', kaže Vuga za Lupiga.

O tome što dnevni boravak znači za beskućnike za portal Lupiga govori i Mario.

'Ovdje čovjek može popiti kavu u miru, da ga nitko ne podcjenjuje. Kad kažeš da si beskućnik, ljudi upiru prstom u tebe. Ima tu i ljudi pametnih. Netko izađe iz doma, nema roditelje, nema boga za ujaka. Nitko ne pita koje su ga okolnosti natjerale na ulicu. Često sam se suočavao s prigovorom 'sam si je kriv što je tako završio'. Ljudi ne prihvaćaju ove koji nemaju. Ne znam zašto, ali tako je. Različite su okolnosti deložiranja, različiti su razlozi zašto ljudi ostaju bez posla...', nabrojao je Mario, zaključujući da onome koji nema, treba jako malo. No izgleda da je i minimalno - previše.