Dobro jutro Poljska, iz idiličnog turističkog seoskog domaćinstva u koje smo se sinoć sklonili od mraka i smrzavice nakon cjelodnevne jurnjave po kiši. Dnevni cilj je ostvaren – zakoračili smo u petu i posljednju zemlju naše turneje. Sva sreća da je sinoć naš dolazak bio najavljen desetak minuta ranije pa su ljubazni domaćini upalili radijator.

Tome smo se dodatno obradovali nakon spoznaje da su nam sve stvari u bisagama potpuno mokre, a prizemljenje je išlo proporcionalno s padom temperature u radijatorima. Ipak je to bio samo čin dobrodošlice. Pred nama su dvije opcije – iz kuhinje donijeti električno kuhalo i simulirati uvjete sušionice rublja ili čekati jutro pa što bude. Naime, nakon našeg dolaska svi u pansionu su se netragom izgubili na spavanje.

Jutro je konačno donijelo sunce, a domaćini sušilo za kosu. Kako taj traženi predmet opisati domaćinima, probavši mimikom, engleskim, njemačkim i naravno hrvatskim jezikom - to je bio novi izazov koji je riješila Nokia Lumia i online prevoditelj na poljski. Spomen čarobne riječi suszarka do włosów natjerala je domaćine na utrku tko će ga prije donijeti.

Ako do jučer niste imali ideju o tome zašto smo s planirane rute skrenuli na sjeveroistok, odgovor dolazi u nastavku ove priče. Kada smo već u ovom dijelu Europe, posjet Oświęcimu, tj. Auschwitzu, bio je nešto što nismo smjeli propustili. Mjesto na kojem je bestijalnost zločina nadmašila sve dotad poznato, zaslužuje da se zastane, dobro promisli i oda počast milijunima žrtava.

Slike će reći više od riječi, ali ni one ne mogu dočarati ono što se može osjetiti samo uživo, kada se uđe u te komplekse nacističke tvornice smrti koja se prostirala na gotovo dvjesto hektara zemljišta.

Memorijalni kompleks bio je pet minuta do zatvaranja, a mi zamišljeni i letargični. Pripravili smo rehidracijske napitke i krenuli u nekom neodređenom pravcu. Nakon stotinu metara od natpisa 'Arbeit macht frei' iz dvorišta jedne kuće maše nam čovjek. I ne samo da maše, kao stotine drugih, nego nam i rukom pokazuje da se vratimo.

Uočio je naše zastavice koje su ga podsjetile na vrijeme dok je kao gastarbajter kod poslodavca Hrvata ranih devedesetih u Parizu zarađivao kruh. Kako je sam rekao, u životu ne samo da se dobro dobrim vraća, nego se vraća dvostruko, što smo i sami osjetili. Spremni smo bili da noćimo u šatoru, no nije htio ni čuti nego nas je pozvao u kuću. Rehidratacijske napitke u bidonima zamijenilo je pivo, a sendviče topla večera. Dodatan razlog sreće bilo je otkriće da su nam vreće za spavanje još uvijek mokre…

Naš domaćin tog je dana radio nadstrešnicu za automobil. Sretni što je završio posao, zajednički smo na vrh građevine postavili 'vjehu', vijenac, kao poljski običaj kada se nešto gradi, a običaje se u ovoj zemlji jako poštuje. Odnekud se stvorio i šogor i skupa smo pošli u noćni šoping (budući da je idućeg dana blagdan Tijelova i ništa ne radi, što isto nismo znali). Neobično je sjesti u auto, a kako nam se do sada čini, Poljaci imaju specifičan stil vožnje, što je 'pilotiranju' dalo dodatnu draž.

Iako Oświęcim godišnje posjećuje oko milijun ljudi, uglavnom zbog samo jednog razloga, kroz noćnu vožnju otkrili smo drugu stranu grada u kojem se živi, školuje, radi i zabavlja, kao i drugdje, bez obzira na blizinu žice koja podsjeća na strahote. Ni najmanje nismo razmišljali o tome da i mi spavamo u trećoj kući u po zlu poznatom Auschwitz-Birkenau…