Galeb Omiš jedan je od posljednjih mohikanaca hrvatske tekstilne industrije, no još se drži sasvim solidno. Dapače, širi se i grana u nekoliko pravaca odjednom, pokušava modernizirati proizvodni proces i obogatiti kanale distribucije, a zanimljiv iskorak u segmentu vojne industrije osigurao mu je posao za idućih nekoliko godina. Preciznih brojki zasad nema jer je s ukrajinskim ministrom obrane tek potpisana promemorija o suradnji.

'U prvoj fazi opskrbit ćemo ih polo majicama, a na vidiku je dogovor i oko zimskoga donjeg rublja i negorive odjeće te sve to upravo prolazi proces provjere i potvrde kvalitete', obavještava nas direktor tvrtke Stjepan Pezo dok se šećemo pogonima smještenim u 105 godina starim, prilično neuglednim zgradama. Nekoć se ondje nalazila konopara, pa uljara, a otprije točno 66 godina udomljen je jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih brendova.

Sve zbog Ivice Pirića  

Tportal je nakon najave 'ukrajinskog deala' posjetio Omiš i u maloj inspekciji uvjerio se da stvari dosta dobro klapaju. Izuzev jedne činjenice koja je u ovoj industriji, nažalost, postala uobičajena, ali ćemo je svejedno naglasiti odmah na početku: plaće su male. Sramotno male. Bijedne. Najobičnija crkavica.

Kažu nam da tako mora biti.

'Prosječna primanja iznose oko tri i pol tisuće kuna', govori nam Pezo, priznajući da je u samoj šivaonici taj iznos čak i manji od tri tisuće kuna, mada radnice 'mogu prebaciti normu i malo ga popraviti'. I one same - jer većina u pogonima je ženskog i roda i spola - o svojoj mizeriji govore potpuno otvoreno, pa je donekle utješan podatak da ovdje nema velikog straha od poslodavaca. Svatko radi svoj posao.

'To je naprosto ekonomska logika jer moramo biti odgovorni prema firmi, ne smijemo dopustiti da otkliže u minus i stečaj', nastavlja direktor.

Ukrajinski posao trenutno im je u fokusu. U Omišu ne mogu dovoljno zahvaliti bivšem nogometašu Ivici Piriću, ukrajinskom počasnom konzulu i predsjedniku Ukrajinsko-hrvatske gospodarske komore, koji je direktno povezao dvije strane i lobirao za ozbiljnu suradnju. Zbog nje će posao za četiristotinjak radnika biti osiguran u idućih nekoliko godina, a vrlo vjerojatno u pomoć će se zvati kooperanti, pa čak i nedavno umirovljeni zaposlenici. Ipak, bilo bi neozbiljno kazati da Galeb i prije toga nije radio punom parom: podaci govore da na tržište u prosjeku izbacuju dva milijuna komada odjeće godišnje.

Svega tu ima: od tradicionalnog do modernog donjeg rublja, od pidžama do večernjih toaleta, od mornarskih i polo majica ili muških sakoa do linije potpuno organskih proizvoda za švicarsko tržište, od 'bapskih' gaća za jednu njemačku robnu marku do cijele serije dizajnirane u suradnji sa splitskim Hajdukom.

Pripremaju novost u Zagrebu  

'Sve to rade naši kućni dizajneri, a u svakom dućanu kupcima nudimo priliku da sami kažu što bi još željeli vidjeti. Imamo klasičnu liniju Galeb, kolekciju za mlade Glb, Adriatic za one između...', referira nam izvršna direktorica Julija Hrstić, po viđenome prava gazdarica tvornice.

Ona jurca od krojačnice do šivaonice, od marketinga do prodaje, od pogona za donje rublje do onog za tekstil, u koji je posljednjih godina uloženo oko dva milijuna eura.

Omiška tvrtka od svoje višedesetljetne tradicije imala je sasvim konkretnu korist: ostalo joj je četrdesetak trgovina rasutih diljem države, pa tako može samostalno plasirati vlastite proizvode i ne ovisiti o reketu velikih trgovačkih lanaca - evo, Zagrepčanima možemo najaviti da će njihove dućane uskoro moći pronaći u velikim trgovačkim centrima. Svakako je pomoglo i zemljište na suprotnoj strani ušća Cetine, gdje je posljednjih godina temeljito preuređen veliki turistički kamp koji svojim prihodima popunjava rupe u nešto mršavijim razdobljima. Baš ondje prošlog ljeta održana je prava pravcata modna revija na kojoj je predstavljeno cijelo bogatstvo Galebovih proizvoda.

'Je li istina da će nas zatvoriti? O tome se šuška već mjesecima...', poteže nas za rukav jedna od radnica na traci, gdje se doslovno u realnom vremenu prati svaki komad tkanine, učinak švelja i ispunjavanje tvorničke norme.

Poslovni sastanci na plaži

Odgovor je, kažu, ne: zbilja postoji mogućnost da se spektakularna lokacija s tri strane okružena morem prenamijeni za turizam, čime će Galebovi poslovni partneri izgubiti privilegij održavanja poslovnih sastanaka na samoj plaži, a da se tvornica izmjesti negdje drugdje.

'Ali ni u tom slučaju ne bismo išli daleko, nipošto izvan granica Omiša. I zbog tradicije i zbog naših radnika i zbog činjenice da nigdje nećemo pronaći ovako obučenu radnu snagu. Čak i dizajneri koje teškom mukom dovučemo sa zagrebačkog fakulteta, inače jedinog u državi, jednom kada dođu u Omiš više nikamo ne žele otići', uvjerava nas direktor Pezo.

Galeb će, po svemu sudeći, opstati do daljnjega. Pogotovo ako ga država još koji put malo pogurne - jer valjda neće cijela nacija prati zahode i mijenjati posteljinu turistima - i ako sami građani još ozbiljnije shvate onaj poziv da paze što kupuju. U ovom slučaju hrvatsko je ujedno jako, jako kvalitetno...