Zanimljivo, upravo je Disneyjeve uratke, unatoč kapitalističkom porijeklu, socijalistički sustav doživljavao kao oličenje umjetnosti i idealno odgojno sredstvo.

U dramatičnoj završnici Drugog svjetskog rata SAD-om se ubrzano širila paranoja izazvana pobjedničkim maršom Crvene armije, postavljajući scenu za nadirući hladnoratovski sukob. U sentiment vremena uklopili su se i hollywoodski kreativci od 1944. godine okupljeni u Motion Picture Alliance for the Preservation of American Ideals. John Wayne, Ronald Reagan, Victor Fleming (...) samo su neka od uglednih lica koja su pokrenula prokazivanje 'boljševika' među dojučerašnjim prijateljima i poslovnim suradnicima. Istaknutijim pokretačima 'lova na crvene' pripadao je Walt Disney, neprikosnoveni vladar animacije, koji je bez puno emocija među komuniste svrstao i dva bivša zaposlenika svoje kompanije, upravo i otpuštene zbog pokušaja organiziranja sindikata i traženja većih radničkih prava. Opisano pripada dobro evidentiranoj i poznatoj epizodi hollywoodskog 'lova na vještice'. Znatno je intrigantnije da se drama oko Disneyja s manje svjetla reflektora, ali s još više ideoloških kontradikcija, odvijala i u novonastaloj komunističkoj Jugoslaviji.

Kapitalizam je čudovište, ali ne i Disney

Dnevne novine Borba, proklamirane kao službeno glasilo Partije, u broju od 5. siječnja 1946. godine punom žestinom napadaju strip stvaralaštvo etiketirano kao izvor nemorala, nasilja i pohlepe. Slijedio je petogodišnji nestanak stripa iz svih jugoslavenskih publikacija. Unatoč svom zlu sadržanom u stripu, autor pamfleta Jovan Popović retorički je blagonaklon jedino prema Disneyju: 'Pravi umjetnik Volt Dizni, naprimjer, dao je čitav niz sličica s figurama iz oblasti bajke, koje su ušle u sjećanje svih i stekle simpatije ne samo djece, nego i odraslih. U ovom vidu strip nije za odbacivanje, no kapitalistička industrija je čudovište i strip na tekućoj traci profita ždere sve.' Ako slučajno Popoviću u trenutku pisanja teksta eventualno nije bila poznata Disneyjeva antikomunistička djelatnost, očekivati je da će se budući intelektualci i teoretičari zainteresirani za kreativne industrije drugačije postaviti.

No ni za njih nije bilo problema - časopis 'Žena danas' 1952. godine objavljuje odgovor na pisanja roditelja, uplašenih zbog naklonosti koju mlada generacija pokazuje prema stripu i očito aludirajući na pozitivnost Disneyja tvrdi: 'Nema razloga za zabrinutost, jer kod nas nema izrazito rđavih stripova, poput onih u kojima se veliča kriminal i pornografija. Ako deca s nestrpljenjem iščekuju nove doživljaje Mikija i Šilje na Ostrvu dinosaurusa, čitat će i Žila Verna i Artur Konan Dojla.' I mladi Radovan Ivančević, kasnije poznat po školskim udžbenicima povijesti umjetnosti i televizijskim emisijama o likovnom stvaralaštvu, u svojim publicističkim prvijencima 1953. godine u VUS-u pokušava preko Disneyjevog 'umjetnički vrijednog primjera' pokazati da se ostalim kriminalnim i ljubavnim stripovima mora odreći svaka vrijednost.

Snežana i sedam patuljaka za Dan dječje radosti

Ovakvo divljenje Disneyju rezultiralo je da obnovom strip izdavaštva ranih pedesetih u svaku novonastalu i najčešće kratkoživuću strip reviju uđe bar jedan uradak iz Burbanka - sa stranica Omladinskog borca, Pionirske zastave, Petka, Miki stripa (!) uveseljavali su Šilja, Miki, Paja Patak, Švrća, Snežana i sedam patuljaka... 'Petko' je objavljivao sličice Mickeyja Mousea koje je trebalo na ispravan način izrezati i zalijepiti, te tako dobiti vlastiti crtić Mikija koji žonglira! Paralelno sa stripom, u kino dvorane od ranih pedesetih, pa do kraja SFRJ redovito su stizali animirani i igrani Disney uraci, o čijim projekcijama danas svjedoče samo novinski natpisi u dnevnim vodičima kroz događanja i genijalni plakati. Posebno u prosincu pred Dan dječje radosti i cijeli školski razredi su završavali na 'Dami i skitnici', 'Snežani i sedam patuljaka', 'Vragolijama Paje Patka', 'Knjizi o džungli', 'Legendi o vuku', 'Rasijanom profesoru', 'U zemlji patuljaka'... Samo nešto ranije, 1949. godine u Filmskom pregledu, propagandnom biltenu Komisije za kinematografiju Vlade NR Hrvatske, za Walt Disneyja je pisano: 'Bilo bi logično da odstupi i napusti svoju nezasluženu slavu i da na svoje mjesto postavi one ljude koji su do sada živjeli u njegovoj sjeni.'

'Disney nema slabosti, njega se mora mrziti'

Divljenje Disneyju ulazilo je u sve pore kreativaca zainteresiranih za strip, animaciju i film. Grupa zagrebačkih entuzijasta poput Waltera Neugebauera, Dušana Vukotića, Zlatka Grgića, angažiranih oko razvoja animiranog filma, glavni radni stol imala je ispod ogromnog portreta Walta Disneyja. Ambiciozna ekipa je čak poslala i pismo svom heroju u Kaliforniju, iskazujući čast i tražeći nekolicinu fotografija studija, ali je dobivena odbijenicu i odgovor da je Disney odsutan! Upravo iz tog kreativnog kruga razvila se famozna Zagrebačka škola crtanog filma i naposljetku postala prepoznatljivim originalnim oblikom animacije, na što je zacijelo utjecala i Disneyjeva odbijenica. Odnos između ljubavi i mržnje potvrdile su i riječi Zlatka Grgića, tvorca Baltazara, koji 1976. godine izjavljuje: 'Kad izađem iz kina s Disneyjeva filma, najradije bih bacio olovku kojom crtam jer se osjećam kao najobičniji amater - Disney uvijek daje lekciju. Disney nema slabosti, njega se mora mrziti i u biti, svaki profesionalac mrzi Disneyja jer ga nigdje ne možeš uloviti.' Disney je ubrzano postao predmet svakodnevice - na čelu povorke koja prolazi Korzom 1954. u povodu Dana dječje radosti nalaze se Djed Mraz, Snjeguljica i sedam patuljaka, zatim Titovi mornari, izviđački logor, Pinokio, pa sekcija narodnih tamburica! Tvornica motornih vozila Zagreb stvorila je pak skuter nazvan Švrćo, imenovan prema Disneyjevom junaku.

Pismo Jugoslavenima pred smrt

Vrhunac Disneyjeve 'yu bajke' započeo je u listopadu 1966. godine. Tada je iz Dječjih novina na kioske stigao 'Miki', licencirana publikacija u potpunosti posvećena Disneyjevim junacima. Sam Walt je poslao pismo objavljeno u prvom broju 'Mikija': 'Dragi prijatelji! Čestitam Dečijim novinama na odluci da izdaju Diznijeve stripove na srpsko-hrvatskom jeziku. Vrlo sam zadovoljan što znam da će Miki Maus, Paja Patak i njihovi prijatelji uskoro imati priliku da zabavljaju jugoslavensku decu. Ovdje u studiju mi gledamo na najnoviju prinovu u porodicu Diznijevih listova kao sredstvo za uspostavljanje tešnjih veza sa našim prijateljima u Jugoslaviji.' Samo par dana nakon što su Disneyjeve riječi došle do jugoslavenskih čitatelja, velikanu mašte je dijagnosticiran maligni tumor od kojeg ubrzo umire.

Uz Mikija je od 1967. godine počeo kao posebno izdanje izlaziti i Mikijev alamanah koji će nadživjeti matičnu publikaciju te postati kultnim dijelom odrastanja u Jugoslaviji. Konkurentska Politika pak pokrenula je 1974. godine Mikijev zabavnik čime je zaokružena strip egzistencija Disneya u Jugoslaviji. Ipak, novi mediji i transformacije posla pružale su nove prilike kreacije - od Televizija Beograd redovito je prikazivala Mikijevu radionicu, a bujala je distribucija bilježnica, majici, kapi, satova (...) s Disneyevim motivima. Ekskluzivno pravo na proizvodnju Disney igračaka za područje cijelog Balkana imala je zagrebačka tvornica Biserka iz čijih pogona je na tržište izašlo na desetke tisuća igračaka s Disneyevim likovima.

Uz Mikijev almanah i Čunga Lungu do Barbike

Klasični primjer sadržaja i strukture Mikijevog almanaha iz 1989. godine otkriva duljinu puta koju je Disney prošao od zabrana u siromašnom društvu na pragu industrijalizacije do pune emancipacije u zemlji na korak do kapitalizma. U rukama malih Jugoslavena nalazilo se tada atraktivno izdanje u boji puno stripova, viceva, društvenih igara, križaljki, reklama... Sudjelovanjem u nagradnim igrama žvakaće gume Čunga Lunga ili pak zubne paste Zukident moglo se dobiti portabl video igre, Barbi lutke, He-Man albume samoljepljivih sličica, a sa zadnje stranice u dućan su pozivali Pekabela sladoledi! Ispod stripova nalazile su se pak adrese i poruke klinaca koji su poput male dvanaestogodišnje Maje Kovačević iz Elemira kraj Zrenjanina najčešće tvrdili da skupljaju salvete i postere Disneyjevih junaka, a žele se dopisivati s vršnjacima iz cijele Jugoslavija. Jovana Popovića se više nitko nije sjećao.

p.s. Odrastajući s djedom, omiljeni nazivi koje je koristio za mene ili moje prijatelje bili su Miki i Šilja. Očito je čime se kratilo vrijeme na radnim akcijama 1951. godine.