Ako ste pomislili da se civilno društvo trenutačno svodi pretežno na urbanističku gerilu za očuvanje pločnika užeg centra Zagreba, varate se. Osim zoninga, za građanske inicijative i udruge na dnevnom redu uvijek ima ponešto i od ljudskih prava. Kad su ona ugrožena, evo, upomoć spremno priskače 'Hrvatsko društvo za promicanje i zaštitu ljudskih prava' i pripadajući mu 'Odbor za ravnopravnost spolova'. Javnost ih je već upoznala prigodom prikazivanja 'Kina Lika' Dalibora Matanića, a povod njihovoj najnovijoj akciji opet je jedan film, ovaj put 'Neka ostane među nama' Rajka Grlića. Da to ipak ne bi ostalo među nama, pobrinula se gđa Nada Balen iz spomenutog društva, još jednom pokazujući da nema tog moralnog principa ili ljudskog prava u čiju obranu ona neće odvažno stati pred naletom sočne psovke ili kakvog suviše eksplicitno prikazanog seksualnog čina.

Uglavnom, to društvo shvaća svoj posao ozbiljno, premda na malo osebujan način. Naime, tako da 'braniti prava' znači zabraniti ih, a ne obraniti. Budući da je slobodan čovjekov izbor osnovna pretpostavka ljudskim pravima, nameće se jedno logično pitanje: a koja to ljudska prava dotično društvo brani tražeći da se Grlićev film povuče iz distribucije? Čak i da je novo djelo Rajka Grlića nepatvoreni tvrdi pornić (kao što nije), udruga kojoj ljudska prava stoje u opisu posla ne bi trebala stupiti u akciju sve dotle dok netko na ulici ne zaustavlja ljude i pod prisilom ih gura u mračnu kinodvoranu da bi ih tamo traumatizirao navodnom Grlićevom blasfemijom. Kako to nije slučaj, udruga za ljudska prava mirne duše može čitavu stvar odšutjeti bez ijedne mrlje na svojoj zaštitarskoj reputaciji. Ili ako joj šutnja i pasivnost teško padaju, može se angažirati na promjeni vlastitog imena - recimo u 'Udruga za promicanje ćudoređa' ili 'Komitet za cenzuru' (dakako, s pripadnim odborima za ravnopravnost spolova). S obzirom na profil njihova članstva, u Hrvatskoj bi se od postojećih udruga koje navodno brane ljudska prava moglo naći dovoljno kadrova i za 'Udrugu' i za 'Komitet'.

Ako slučajno i ima građana koji su se 'Hrvatskom društvu za promicanje i zaštitu ljudskih prava' uspaničeno obratili nakon gledanja Grlićeva filma, treba im jednostavno reći da njihov šok, konsternacija ili, nedajbože, predinfarktno stanje ni na koji način ne mogu biti mjerilo za druge ljude.

I tako, s civilnim društvom u Hrvatskoj zapravo ništa novo: pretežno se govori o onome o čemu uopće ne bi trebalo i šutke prelazi preko onoga o čemu bi se doista moralo nešto reći. Zgodno je pozirati s jednim tako ozbiljnim imenom udruge, no za obranu ljudskih prava traži se i nešto građanske hrabrosti, a nje, izgleda, kronično manjka. Zašto, recimo, udruga za ljudska prava skupa sa svojim odborom za ravnopravnost spolova nije reagirala kada je ravnopravnost (i to ravnopravnost pred zakonom), omaškom ili nespretnom formulacijom, to je sad svejedno, nedavno dovedena u pitanje s puno ozbiljnijeg mjesta nego što je to kinodvorana?

Naime, u zaključnoj riječi na suđenju Mladenu Šlogaru, sudac Turudić rekao je, između ostalog, i ovo: 'Neshvatljivo je, nemoralno i okrutno to što ste oduzeli život mladoj i lijepoj djevojci koju niste vidjeli 14 godina i odlučili ste na njoj riješiti svoje frustracije…' Neshvatljivo je i zaista nemoralno ubiti bilo koga, ali koja se to dodatna težina nemorala i neshvatljivosti implicira kada se žrtvi pripisuje mladost i ljepota? Što da je Šlogar ubio staru i nadasve ružnu mušku osobu? Recimo, da je usred bijela dana upucao krezubog neopranog ubogara s kojim je dijelio sudbinu beskućnika? Bi li sudac istom žestinom moralnog pravednika poentirao svoj zaključak?

Ljudi smo i, hoćeš-nećeš, biološki predodređeni da nas više zanimaju lijepi ljudi. Međutim, nije na sucima da tu biološku sklonost ljepoti ističu kao otegotnu okolnost. Ne pišu oni na tribunalu tragediju pa da se mogu slobodno služiti ljudskim slabostima da bi publika dosegla katarzu. Ne, oni su suci, osobe čija svaka riječ znači riječ zakona, riječ pisane norme koja na isti način vrijedi za sve, za mlade i stare, lijepe i manje lijepe.

Da ne bi bilo nesporazuma: ne radi se ovdje o meritumu postupka, istrage, procesa i pravorijeka, radi se o elementarnoj ravnopravnosti zbog koje se Justicija i prikazuje s povezom preko očiju – između ostalih stvari, za pravdu ne postoji ljepota i ružnoća. Uostalom, baš kao ni nacionalna pripadnost. Još jučer se ubojica osobe druge nacionalnosti mogao sudskim putem osloboditi ne samo moralne, nego i krivične odgovornosti. Jučer nacionalnost, danas fizička ljepota, i jedno i drugo u svrhu fabuliranja tamo gdje mu nema mjesta. Nije li taj fenomen zaslužio barem malo upozorenje, istup, osvrt ili komentar tako iznimno tankoćutnog društva i njegovog odbora za ravnopravnost spolova? Ili bilo kojeg društva kojem je stalo do ljudskih prava u bilo kojoj njihovoj varijanti? Teško da ćemo to vidjeti, jer bi to značilo da gđa Balen i građanski aktivisti sličnog kova moraju izići iz ugodnog mraka kinodvorane u svijet koji je za njihove standarde ipak malo pregrub.