'Budimo realni, tražimo nemoguće', čuvena krilatica koja je krasila pariške fasade 1968. godine, u svoje je vrijeme bila u tolikoj mjeri revolucionarna da je u potpunosti izokrenula dotadašnja shvaćanja realizma i nagovijestila ostvarenja utopije, savršenog i harmoničnog raja s podjednakim pravima za sve. Ideje o utopiji ohrabrile su mnoge da ih pokušaju realizirati i pretvoriti u nove, dotad nepoznate zajednice i oblike organizacije društva. Takve zajednice postoje i danas i možemo ih naći na svim paralelama i meridijanima svijeta, pa čak i na teritoriju Hrvatske
Jedna od najpoznatijih utopijskih zajednica jest danska Christiania koja je nastala 1971. godine kada je grupa hipika skvotirala napuštenu vojnu bazu u blizini Kopenhagena i proglasila je slobodnim gradom i alternativnim društvom u cilju, kako stoji u njezinu proglasu, stvaranja samoupravnog društva u kojem će svaki pojedinac sebe smatrati odgovornim za dobrobit čitave zajednice. Zajednica je stvorena kako bi bila gospodarski samoodrživa te je stanovništvo Christianije razvilo vlastita pravila, potpuno nezavisna od danske vlade. Pravila najstrože zabranjuju krađu, oružje i teške droge, a zabranjeni su i automobili, pa Kristijanci mahom voze bicikle, uostalom kao i stanovnici ‘susjednog’ Kopenhagena. Hašiš je po njihovim pravilima dozvoljen i prodavao se javno, na štandovima u glavnoj ulici, i to uglavnom zahvaljujući bezakonju jer Christiania nema naoružane organe vlasti.
Ova enklava dobro je poznata ljubiteljima alternativnog načina života iz cijele Skandinavije te je mnogi nazivaju posljednjim utočištem hipika u Europi, koje je jedno vrijeme bilo glavna gradska atrakcija. Imaju vlastitu valutu loen, koja se mijenja prema tečaju 7,7 za jedan euro.
Danski povjesničar Jes Fabricius Møller ističe da je Christiania nastala prije svega zbog prenaseljenosti Kopenhagena i rasta cijena zemljišta, dodajući da se zajednica nalazi na pet minuta brodom od centra Kopenhagena, a to je primarno građevinsko zemljište, navodeći pritom da danska vlada isključivo djeluje po logici privatnog zemljišta pa svi koji žive na skupom zemljištu, moraju to platiti. Upravo to stanovnici Christianije ističu kao glavni problem, budući da smatraju kako je profit iznad ljudi.
Od 1994. stanovnici plaćaju vodu, struju, plin, odvoz smeća i ostale komunalne usluge, ali početkom novog stoljeća Christiania se našla u poziciji da iščezne. Naime, sredinom 2005. u Christianiji je ubijen jedan mladić, dok ih je troje ranjeno u obračunu narkobandi. To ubojstvo, prvo u 35 godina postojanja, šokiralo je miroljubive stanovnike Christianije te je donijelo mnoge nedoumice oko buduće strategije opstanka zajednice. Godinu dana ranije, pak, danska vlada donijela je zakon koji ukida kolektive i sada stanovnike Christianije, njih 900, tretira kao pojedince koji su 2005. pokrenuli val prosvjeda zbog te legislative, ističući da je koncept privatnog vlasništva nespojiv s pravilima zadružnog vlasništva koji vladaju u Christianiji.
Zbog toga je danska policija upala u enklavu s oko 200 specijalaca te je uslijedilo jedno od najvećih masovnih uhićenja u danskoj povijesti, dok su uhićeni optuženi za nepokoravanje policijskim naredbama. Problemi stanovnika Christijanije još uvijek nisu riješeni, jer je na prijedlog danske vlade enklava postala legalna općina, ali uz uvjet da se izgrade novi stanovi te da stanovnici moraju plaćati 240 kuna stanarine. Kristijanci su odbili takav scenarij ne želeći da se taj slobodni grad pretvori u još jedno kopenhaško predgrađe.
Znatno manje problema imaju žitelji Marinalede, gradića na jugu Španjolske u kojem, kako tvrde, vlada potpuna financijska i moralna idila. Stanovnici Marinalede, smještene u Andaluziji, u prosjeku zarađuju oko 1500 eura mjesečno, a stanarina iznosi ‘pišljivih’ 15 eura. Registriranim stanovnicima Marinalede grad besplatno osigurava materijal za izgradnju kuća, dok je internet na cijeloj površini grada u potpunosti besplatan. Političke odluke donose se izravno na nedjeljnjim sastancima, gdje se iznose ideje kako grad učiniti još kvalitetnijim za život, a u njima sudjeluje oko 400 predstavnika grada koji broji oko 3000 stanovnika. Nezaposlenost je nepoznanica u Marinaledi, za razliku od Španjolske gdje ona iznosi 27 posto, a ne postoji potreba za policijom jer nema kriminala.
Prema španjolskom zakonu, Marinaleda bi, s obzirom na broj stanovnika, trebala imati do osam policajaca, no gradonačelnik ističe kako ih zajednica ne treba jer se sustav enklave zasniva na dobrovoljnoj bazi i obostranom povjerenju. O tome koliko je Marinaleda poželjna za život, ponajviše govori podatak da su vlasti morale napraviti liste čekanja za useljenje.
Nešto manje miroljubivu povijest ima enklava Sealand koja se nalazi u Sjevernom moru na vojnoj platformu Rough Towers iz Drugog svjetskog rata, nekih 10 kilometara od britanske obale. Na platformi površine 550 četvornih metara živi Paddy Roy Bates s obitelji i suradnicima, a broj stanovnika rijetko prelazi brojku pet.
Iako se suverenitet ove samozvane državice rijetko shvaća ozbiljno, primjer Sealanda često se citira u debatama o međunarodnom pravu zbog činjenice da pravo na nj ne polaže ni jedna država, već de facto ono postoji kao suvereni entitet. Nastanak tog entiteta seže u 1967., kada je Britanac Paddy Roy Bates počeo polagati pravo na platformu na osnovu vlastite interpretacije međunarodnog prava. Koliko su Batesovi bili uporni u obrani vlastitog suvereniteta, govori i događaj iz 1968. kada je Batesov sin Michael priveden zbog otvaranja vatre na britanski vojni brod, no Batesovi su uspjeli dobiti pravnu bitku i jer je sud uzeo u obzir da se incident dogodio izvan britanskih teritorijalnih voda.
Tijekom 1978., premijer Sealanda, Alexander G. Achenbach je, tijekom odsustva predsjednika Paddyja Roya Batesa, pokušao uz pomoć nekoliko nizozemskih građana zauzeti platformu, pri čemu je Michael Bates nakratko bio držan taocem prije nego je pušten na slobodu u Nizozemskoj. Bates je okupio vojsku i u helikopterskom desantu ponovno zauzeo platformu, pri čemu su uzurpatori postali ratni zarobljenici. Nakon završetka ‘rata’ Nizozemci su oslobođeni, a premijer Achenbach, inače Nijemac koji je imao putovnicu Sealanda, je za izdaju i zatvoren. Tijekom zatočenja Nizozemaca i Achenbacha, vlade Nizozemske i Njemačke reagirale su kod vlade Velike Britanije da oslobode njihove građane, no Velika Britanija je odbacila mogućnost uplitanja, pozivajući se na odluku suda iz 1968. godine. Njemačka je u Sealand poslala diplomata koji je nakon nekoliko tjedana uspio isposlovati puštanje Achenbacha, a Roy Bates je ovaj potez Njemačke kasnije tumačio kao de facto njemačko priznanje Sealanda. U međuvremenu, Achenbach osniva vladu Sealanda u egzilu, a nakon njegove ostavke u kolovozu 1989. Johannes Seiger, ministar za gospodarsku suradnju u pobunjeničkoj vladi, preuzima njegovo mjesto i nastavlja polagati pravo na vladanje Sealandom.
Pored teritorija same platforme, Sealand polaže pravo i na morski pojas od 12 nautičkih milja od platforme, a navodno je suverenitet fizički obranjen najmanje jednom prilikom. U incidentu iz 1990. godine, sa Sealanda se otvarala vatra na britanski vojni brod Golden Eye. Početkom 1990-ih grupa Španjolaca, za koju se sumnja da je bila povezana s pobunjenim premijerom Seigerom, masovno je proizvodila putovnice Sealanda i prodavala ih istočnim Europljanima koji su htjeli prebjeći na zapad. Putovnica Sealanda pojavljuje se i u priči o ubojstvu poznatog dizajnera Giannija Versacea, a putovnice su se koristile i u još nekim kriminalnim djelima. Uslijed masovne proizvodnje putovnica (procjenjuje se da ih je tiskano oko 150.000) Batesovi su 1997. proglasili sve putovnice nevažećima.
Poznato je da Talijani nisu ratnički nastrojen narod pa su, ohrabreni sličnim primjerima u Europi, odlučili osnovati vlastite enklave, Republiku Cospaiju u Umbriji te Seborgu u regiji Ligurija. Republika Cospaija je u potpunosti anarhistička jer nema svoju vladu i pravosudni sustav pa stoga nema zatvora, policije i vojske. Na čelu Republike su vijeće staraca i glave obitelji koji su vlastodršci. Slično je i u Seborgi, gradiću u sjeverozapadnoj Italiji koji sebe smatra komunom neovisnom od Rima, a živi od vrtlarstva i turizma.
422054 ,381887 ,352413,418162 Unutar bečkog Pratera postoji zanimljiva komuna zanimljivog naziva
Kugelmugel, koja je proglasila odcjepljenje od Austrije nakon što se 1984. godine umjetnik Edwin Lipburger ‘zakačio’ s vlastima koje su mu odbile izdati dozvolu za izgradnju kuća u obliku kugli u Donjoj Austriji. Stoga je kuću u obliku kugle izgradio u Prateru, dodatno se osiguravši postavljanjem bodljikave žice i ploče upozorenja da se radi o neovisnoj republici smještenoj na Trgu antifašizma. Lipburger se proglasio premijerom, a republika ima stotinjak nestalnih stanovnika, uglavnom njegovih prijatelja.
‘Premijer’ je odbio plaćati porez Austriji te je odlučio ‘državni proračun’ napuniti izradom poštanskih maraka, zbog čega je završio na sudu, ali ga je abolirao austrijski predsjednik pa je spašen od zatvorske kazne. Kugelmugel, točnije kugla republika, još uvijek stoji u Prateru, no državljani je odavno ne posjećuju.
Nešto ozbiljnija je Republika Užupis koja se nalazi u ‘susjedstvu’ litavskog glavnog grada Vilniusa. Država ima vlastitu zastavu i himnu, ali i vojsku koja broji 11 pripadnika. Dan nezavisnosti pada točno 1. travnja, no predsjednik Republike, Romas Lileikis, pjesnik, glazbenik i filmski redatelj, tvrdi da se taj datum slučajno poklopio.
I na teritoriju Hrvatske smjestila se jedna slična enklava. Radi se o dobro poznatom Liberlandu, samoproglašenoj te međunarodno nepriznatoj mikronaciji koja se prostire između Hrvatske i Srbije na zapadnoj obali Dunava.
Uspostavu mikronacije proglasio je 13. travnja 2015. češki političar i aktivist Vit Jedlička, član marginalne češke političke euroskeptične stranke desnice Stranka slobodnih građana, koji je izvjesio zastavu na teritoriju koji se proteže na otprilike sedam četvornih kilometara, iskoristivši pritom međugranični spor Hrvatske i Srbije oko granice, budući da taj teritorij od 1947. ni jedna od država ne smatra svojim.
Jedlička se poziva na međunarodno pravo uspostave suverenosti na ničijoj zemlji, a geslo mikronacije je ‘Živi i pusti druge da žive’, dok je njezino uređenje 'ustavna demokratska republika'. Jedlička tvrdi da radi se o zemlji potpune osobne i ekonomske slobode njezinih stanovnika, sukladno libertarijanskim načelima, što je zajamčeno Ustavom koji ograničava utjecaj političara na živote naroda Liberlanda iliti Zemlje slobode.
Samozvani predsjednik fiktivne državice Liberland nedavno je uveo nacionalnu monetu naziva merit, dok je u privredni registar upisao prvu tvrtku Orosene, promovirao prvo nacionalno pivo Liberal, a sada je odlučio prodavati i parcele za koje postoji ogroman interes.
Predsjednik ove tvorevine tvrdi da su već primili oko 160.000 prijava za državljanstvo, a prijava je navodno toliko da su na službenoj stranici Liberlanda morali obavijestiti zainteresirane da trenutačno nisu u stanju odgovoriti na sve molbe. Tisuće ljudi svakodnevno putem e-maila dostavljaju osobne podatke, pa čak i skenirane dokumente, a sve kako bi postali državljani Liberlanda.
