Predsjednik Crne Gore u Hrvatsku dolazi u trenutku u kojem njegovu zemlju potresaju političke nesuglasice koje bi prema najpesimističnijim prognozama mogle završiti građanskim ratom i raspadom države.

Hrvatska, odnosno predsjednik Milanović, pozivom Đukanoviću želi naglasiti da je stabilnost Crne Gore od prvorazrednog interesa za našu zemlju. S Crnom Gorom u posljednje vrijeme imamo odlične odnose te ih želimo zadržati i naglasiti, moglo se neslužbeno čuti na Pantovčaku netom nakon što je objavljeno da Đukanović dolazi u Hrvatsku. Međutim odnosi u Crnoj Gori koji su godinama vrijedili promijenili su se koncem prošlog ljeta, kada je došlo do prve smjene vlasti od raspada Jugoslavije.

Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) otišla je u oporbu, a na vlast je zasjeo konglomerat triju koalicija stranaka koje predvodi prosrpski Demokratski front (DF), čiji predstavnici otvoreno negiraju crnogorsku naciju i državu i na izravnoj su vezi sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Obični Crnogorci zapravo su se našli između čekića i nakovnja jer im se kao izbor nudilo to da biraju između korumpiranog režima i stranaka koje većinom negiraju državu Crnu Goru.

Prosvjedi u Cetinju kojima se željela spriječiti ceremonija ustoličenja Joanikija, novog mitropolita Crnogorsko-primorske mitropolije Srpske pravoslavne crkve (SPC), bila je samo kulminacija događaja čiji se korijeni vuku još od proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. Crna Gora je, podsjetimo, proglasila nezavisnost na referendumu na kojem je tek nešto više od 55 posto građana bilo za osamostaljenje. Zapravo je razlika između dvije opcije bila tek nešto više od 45 tisuća glasova u korist nezavisnosti.

Đukanović je nakon osamostaljenja nastojao snažno vezati zemlju uz Zapad želeći smanjiti ruski utjecaj na nju. Potezi poput priznanja Kosova i ulaska u NATO-u izazivali su bijes u Moskvi i Beogradu jer na tu zemlju gledaju kao na svoju interesnu zonu. Dio Đukanovićeve politike približavanja Zapadu bilo je i uspostavljanje srdačnih i prijateljskih odnosa s Hrvatskom.

>>> Cvrtila o kaosu u Crnoj Gori: Ne isključujem mogućnost građanskog rata, sigurno je usporen put prema EU, a sada je i jasno koju politiku slijedi patrijarh Porfirije

Problem je to što onih 45 posto građana koji su glasali protiv osamostaljenja Crne Gore nisu nestali, nego su glasno negodovali zbog promjene smjera u kojem je krenula, a njihovi politički predstavnici s vremenom su postajali sve glasniji i organiziraniji. Većina njih etnički se osjeća Srbima i želi što tješnje odnose s Beogradom ako već ne mogu biti u istoj državi, nešto nalik vazalnom odnosu Republike Srpske prema matici Srbiji, koji politički vođa bosanskih Srba Milorad Dodik razvija u posljednje vrijeme.

Ključ ideje tzv. srpskog svijeta je u tome da se, ako i nije moguće novo prekrajanje granica, uspostavi paralelni mehanizam prema kojem bi se svim Srbima u regiji upravljalo iz jednog središta, Beograda. Ideja nije nova, već se radi o inačici velikosrpske ideologije spakirane za današnju upotrebu. Također nije ovisna samo o jednoj osobi, Aleksandru Vučiću, današnjem srpskom vlastodršcu, jer manje-više svi srpski političari na problem Srba izvan Srbije gledaju na isti način, kao na monetu za ekspanzionističku politiku prema susjedima.

Zbog toga je Đukanovićev posjet Hrvatskoj važan jer se želi poslati poruka da događanja u Crnoj Gori ne smiju biti briga samo susjednih zemalja, osobito zbog loših iskustava iz prošlosti, odnosno krvavih ratova nakon raspada Jugoslavije koje je izazvao velikosrpski ekspanzionizam. Čini se da na Zapadu još uvijek ne prepoznaju razinu opasnosti koja se valja iza događanja u Crnoj Gori i da pobuna u Cetinju nije samo negodovanje zbog ustoličenja jednog popa na određenom mjestu, nego vapaj za spas identiteta cijelog crnogorskog naroda, odnosno onih koji se tako osjećaju.

>>>Predstavnik Hrvata u Crnoj Gori nakon nemira u Cetinju: Vraćamo se u devedesete i pogubnu ideju velike Srbije koja sada ima novo ime - srpski svijet ili srpski integralizam

U današnjoj situaciji Crna Gora se našla nakon što se razjedinjena srpska oporba ujedinila i počela agresivnije udarati po režimu Mile Đukanovića. Stvari su se u potpunosti zakomplicirale poslije 2017., nakon što je Crna Gora primljena u NATO, što je u Moskvi primljeno s velikim negodovanjem. Rusija je po svaku cijenu nastojala spriječiti ulazak Crne Gore u NATO, pa su Rusi čak optuženi da su orkestrirali pokušaj državnog udara. Za sudjelovanje u zavjeri u odsutnosti su na dugogodišnje kazne zatvora u Crnoj Gori osuđeni i agenti ruske vojne obavještajne službe GRU Eduard Šišmakov i Vladimir Popov.

Pokušaj državnog udara u Crnoj Gori odvio se na dan parlamentarnih izbora u listopadu 2016., kada je uhićen niz državljana Srbije osumnjičenih za pokušaj terorističkih akcija s ciljem rušenja vlasti, nasilnog upada u Skupštinu i zarobljavanja ili likvidacije tadašnjeg premijera Mile Đukanovića. Iako tada poraženi, nisu stali.

Pogrešan potez, smatraju mnogi, Đukanović je povukao kada je krenuo u obračun sa Srpskom pravoslavnom crkvom u izbornoj godini. Država je pokušala osporiti pravo SPC-a na vlasništvo nad imovinom izgrađenom prije 1918., što je dočekano s velikim otporom. SPC potom organizira tzv. litije, prosvjedne šetnje pod krilaticom 'Ne damo naše svetinje' i mjesecima radi pritisak na Đukanovića. Potom se ta crkva direktno uključila u izbore postavivši svoga čovjeka Zdravka Krivokapića na čelo izborne liste Demokratskog fronta.

Nakon što je oporba tijesno pobijedila na izborima tadašnji mitropolit Amfilohije dogovorio je suradnju triju koalicija kako bi se oformila vlada. Ključ je bio na svoju stranu privoljeti Građanski pokret URA Dritana Abazovića, koji je procrnogorski, liberalno i građanski orijentiran, ali s prosrpskim strankama ima zajednički cilj - rušenje korumpiranog Đukanovićeva režima.

>>> Trideset godina hibridnog rata: Kako zaustaviti Rusiju, Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu u pokušaju rasturanja Crne Gore?

Đukanović je i dalje jedino vezivo tkivo koje spaja aktualnu crnogorsku vladu tako da se ne raspadne. Cilj im je demontirati Đukanovićev režim iz sustava kako bi organizirali, kako tvrde, slobodne izbore. Kritičari smatraju da demontažom režima demontiraju i crnogorsku državnost, osobito ako uspiju pod svojim uvjetima provesti popis stanovništva. Posao im otežava snažan pritisak veleposlanika zapadnih zemalja koji donekle kontroliraju procese. Nezadovoljstvo procrnogorskih snaga aktualnom vladom kulminiralo je otporom u Cetinju, u kojem se pokušalo spriječiti ustoličenje novog mitropolita SPC-a u Crnoj Gori. SPC se pak smatra glavnim eksponatom velikosrpske politike u Crnoj Gori. Ustoličenje u Cetinju, srcu crnogorske državnosti, samo je dolilo ulje na vatru, a pri tome nisu pomogla objašnjenja da se ceremonija uvijek provodila na tom mjestu.

U kojem će smjeru krenuti Crna Gora, potpuno je neizvjesno jer se čini gotovo nemogućim pomiriti dva suprotstavljena tabora. Za Hrvatsku je važno to da se situacija u Crnoj Gori što prije stabilizira, jer najmanje što nam treba još je jedna krizna točka u susjedstvu.