U protokolarnim okolnostima razmijenjeni su komplimenti (serdare, vojvodo), slikali su se kak se šika i rastali su se u ‘ljubavi i poštovanju, međusobnom razumijevanju, uzajamnom uvažavanju i miroljubivoj koegzistenciji’. Ukratko, kako reče pokojni Milošević Slobodan – dva oka u glavi, po tko zna koji put, dodat ćemo.

Onam’ onamo, zad brda ona

Duža je to priča, ti srpsko-crnogorski nervozni i osjetljivi odnosi: ljubav i mržnja, da tko je koga kada ‘izdao’; da tko je ‘asimilator’, a tko ‘čuvar identiteta i tradicije’; da tko je kome oteo ‘suverenitet’, a tko ‘ujedinio jedno pleme’ itd. Ima tu u ovih sto godina, međutim, jedna crta rascjepa, rasjed tektonski koji Crnu Goru, evo, trese do dana današnjeg, a i ubuduće, bez brige. Od kralja Nikole i njegove čežnjive kantilene ‘Onam’ onamo, zad brda ona’ gdje zaziva konačno ujedinjenje sa Srbijom, pa preko praktične aneksije Crne Gore 1918. (kada je dinastija Petrovića izgnana) i skoro pa građanskog rata koji je uslijedio, sukoba federalista i unionista, ‘bjelaša’ i ‘zelenaša’, partizana i četnika u Drugom svjetskom ratu, titoista i informbiroovaca 1948, sve do sukoba liberala i miloševićevaca od 1989. pa do današnjih napetosti – ta jedna te ista crta rascjepa opstaje kao povijesna konstanta u Crnoj Gori. Jesmo li Srbi ili smo Crnogorci? - najkraća je definicija. Danas su tu negdje, pola-pola, kako kad. U svemu tome većina je Srbijanaca bila uglavnom ravnodušna i dijelom zbunjena nabojem strasti tamo, preko tih brda. Jedino su srpski šovinisti nesmiljeno držali do unitarne verzije i provodili je bogami i krvavo, kad je trebalo; posljednji današnji odbljesak toga su Koštuničin DSS i Srpska pravoslavna crkva.

Kada je 2006. Crna Gora proglasila neovisnost, Koštunica (tada premijer) užasnuo se i takav je ostao do danas. Kada je 2008. Crna Gora priznala Kosovo, Beograd je veleposlanicu Anku Vojvodić proglasio personom non grata i izgnao je u roku od 24 sata, što nije bilo baš diplomatski.

Visoki i spretni gost

Nije da tu neku ulogu nije odigrao i Visoki Gost od prošloga tjedna: od Miloševićeve uzdanice s kraja osamdesetih (‘mladi, lijepi i pametni’), Milo Đukanović postao je hladni i racionalni ‘pragmatični političar’ (kako mu se ulaguju lokalni mediji). Već 1997. od strastvenog zagovornika agresije na Hrvatsku (‘Ni šah više ne igram, toliko mi se šahovnica gadi’), Milo sustavno otklanja Miloševićeve ljude s ključnih položaja; onda se ispričao Hrvatskoj i nastavio s pripremama za proglašenje neovisnosti koje su bile razvidne na prvi pogled. Sve pokušaje Miloševićeve da podrije njegov režim, Milo je uspješno neutralizirao. Zločine vlastite vlade, poput izručenja bošnjačkih izbjeglica Karadžiću 1992. (svi pobijeni) i masakra albanskih izbjeglica s Kosova 1999, Milo je uspješno minimizirao. Za bombardiranja 1999. pomagao je Miloševićevim protivnicima aktivno i – istini za volju – spasio nekoliko važnih života davši im utočište u Crnoj Gori ili salvus conductus za inozemstvo.

Prevrat od 2000. Milo je pozdravio, ali je ostavio i svoje poslanike u tadašnjem Saveznom parlamentu SR Jugoslavije; bili su ravnodušni, ponekad otvoreno na strani poraženog režima. Čekao je Milo rasplet srbijanske sapunske opere suzdržano i s visine, znajući da vrijeme radi za njega i za neovisnost. Rado je dočekao prepakiranje SRJ u SiCG, ne pokazujući pretjerani trijumfalizam; dalje je sve išlo prirodnim putem.

Sada je prvi put u službenom posjetu (bio je 2003. na ispraćaju Zorana Đinđića, ali to je bila tek nastala SiCG), u svojem kapacitetu premijera. Ivica Dačić – sa svojim ponekad iznenađujućim smislom za humor – označio je taj posjet s dvije primjedbe: prva je da, hvala Gospodinu, nije porijeklom Crnogorac, pak da može mirno razgovarati s Milom; druga je da je Crna Gora svojom jednostranom gestom Srbiju konačno načinila neovisnom državom (što je svakako točno: sami se nikada ne bi sjetili).

Neposredno prije posjeta Milo je razgovarao sa onim šeikom Muhamedom bin Zajadom iz Emirata, glavnom uzdanicom Aleksandra Vučića i dobrotvorom Srbije, ako je Vučiću vjerovati; provukao je usput da je šeiku preporučio Srbiju kao pravo mjesto za ulaganja.

Diskretna britva

Reagiranja su bila očekivana: Srbi iz Crne Gore zakukali su kano sinje kukavice da se njih tamo diskriminira; Crnogorci iz Bačke (Vrbas, Lovćenac i ostala kolonistička sela) opet su zatražili uvođenje crnogorskog jezika u svoje škole; Crkva je ostala začudno diskretna. Problem između Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve vuče se godinama, ponekad na način dramatičan, povremeno nasilan: crnogorsku Crkvu SPC proglasio je heretičkom i Sotoninom, a njenog patrijarha Mihaila (in laicis: Miraša Dedejića) ‘raspopom’ i još gore. Serbstvujušče stranke u Crnoj Gori stalno se žale na pritiske i na asimilaciju; nije da Milov režim ne pridonosi, jer su nedavno prekršajem proglasili isticanje srpske trobojke kao manjinske zastave; ćirilica, za utjehu, još nije sporna, mada ne znači da neće spornom postati, polako samo. Izvjesno je da su iza zatvorenih vrata Dačić, Vučić i Đukanović razgovarali i o tome.

Bilo kako bilo, Milo (zvani ‘Britva’, s dobrim razlogom) odletio je natrag, za brda ona, pokazavši se kao lukav državnik i gospodin od glave do pete. Pustimo sada prošlost, njegova je poruka, gledajmo naprijed, Europa nas čeka (dabogda nas dočekala, što reče jedan moj crnogorski prijatelj).