Mislio sam da ću moći, mislio sam da će biti lako. Uvijek se oko Uskrsa, iz posve očitih razloga, sjetim ove divne i divno spaljene ploče i bio sam uvjeren da će mi se neka od tih pjesama uvući u uho i da će me početi proganjati, da je se neću moći otresti. Uostalom, ne bi bilo prvi put. I to čak ne bi bilo varanje, tek mali poguranac, pokušaj da svojem očekivanom raspoloženju pridružim odgovarajuću glazbenu podlogu koja će ga potencirati ili pak odvući na neku drugu razinu. Samo što stvari, izgleda, ipak ne funkcioniraju tako.

Edward Sharpe i magnetske nule pojavile su se niotkuda ipotpuno neočekivano kako to i treba biti s pravim stvarima; s onima koje natebe utječu i mijenjaju te. Mislim, postoje oni već neko vrijeme, prisutni su,rade, sviraju, ali u moj su svijet ušli tek nedavno i to je jedino što mi jevažno jer otkako su se pojavili, otkako su odškrinuli vrata prema svojojkozmičkoj ljubavi nema u mojim zvučnicima, a da sam samo mrvicu više patetičanrekao bih i u mome srcu, mjesta za nešto drugo. I ne, ne, to nije ona ljigava,prožvakana i bezukusna smjesa koju će vam lijepo, ali jeftino zapakiranu Coelhoi njemu slični pokušati podvaliti pod nešto najuzvišenije, pod emociju zakakvom vrijedi žuditi, ovo tu je stvarno, ovo je esencija, poslušajte samo.Jednostavna, ali skoro zastrašujuće zarazna fućkajuća melodija; međuigra muškogi ženskog vokala, bazična i istovremeno gotovo previše lijepa da bi moglapostojati; tanki premazi lijene harmonike i tek probuđenog ksilofona svegarnirano trubačkim pasažima na pravim mjestima, točno tamo gdje treba da vasponese potpuno i do kraja, da shvatite da povratka nema i da se ovu pjesmu možei treba slušati samo na repeat, nikako drukčije.

Edward Sharpe i magnetske nule pojavile su se niotkuda i potpuno neočekivano kako to i treba biti s pravim stvarima; s onima koje na tebe utječu i mijenjaju te. Mislim, postoje oni već neko vrijeme, prisutni su, rade, sviraju, ali u moj su svijet ušli tek nedavno i to je jedino što mi je važno jer otkako su se pojavili, otkako su odškrinuli vrata prema svojoj kozmičkoj ljubavi nema u mojim zvučnicima, a da sam samo mrvicu više patetičan rekao bih i u mome srcu, mjesta za nešto drugo. I ne, ne, to nije ona ljigava, prožvakana i bezukusna smjesa koju će vam lijepo, ali jeftino zapakiranu Coelho i njemu slični pokušati podvaliti pod nešto najuzvišenije, pod emociju za kakvom vrijedi žuditi, ovo tu je stvarno, ovo je esencija, poslušajte samo. Jednostavna, ali skoro zastrašujuće zarazna fućkajuća melodija; međuigra muškog i ženskog vokala, bazična i istovremeno gotovo previše lijepa da bi mogla postojati; tanki premazi lijene harmonike i tek probuđenog ksilofona sve garnirano trubačkim pasažima na pravim mjestima, točno tamo gdje treba da vas ponese potpuno i do kraja, da shvatite da povratka nema i da se ovu pjesmu može i treba slušati samo na repeat, nikako drukčije.

Otkako sam prestao biti zaigranim klincem (ili otkako su me takvim prestali doživljavati), moje se oduševljenje hipijima sve više pretvaralo u zdravu skepsu, a strpljivo građeni cinizam spremno je upravljao svoje bodlje prema naivnosti i lakomislenosti i ponekada lažnoj, isforsiranoj opuštenosti. No uz svaki takt ove pjesme i svaku sekundu ovog videa osjećao sam kako naslage čangrizavosti i razuma (što se ponekada može svesti na isto) otpadaju s mene u velikim krpama i kako bih da nešto posjedujem to odmah i prodao i otputio se na put, tek tako, bez cilja, s ovom pjesmom u ušima. Ako znate o čemu pjeva ova pjesma i ako i sami to doživljavate, vi ste sretna osoba. Ako ne znate ili ne možete shvatiti, možda niste nesretni, ali nešto vam u svakom slučaju nedostaje. Uz ovu pjesmu potraga za stvarima koje se isplati tražiti možda neće biti jednostavnija, ali će biti vesela, rasplesana i neopterećena. Znate i sami da je to jako puno.