Smrt kraljice Elizabete II, koja je na tronu sjedila 70 godina, trenutak je za promišljanje i početak novog, nenapisanog poglavlja za britansku monarhiju i samu zemlju, piše The Guardian u uvodniku povodom kraljičine smrti.

List navodi da je njezina smrt osobni gubitak za one koji su joj bili bliski, ali i da je stalno bila prisutna i u milijunima života drugih. Njezino Veličanstvo Elizabeta II bila je izvor stabilnosti dok je zemlja prolazila kroz epohalne promjene kod kuće i u svijetu. Njenom smrću završilo je jedno razdoblje, kojemu nema povratka.

The Guardian podsjeća da je kraljičin život obuhvatio cijelu povijest moderne Britanije. Rođena je kada je zemlja vladala globalnim carstvom od oko 600 milijuna ljudi, a umrla je u vrijeme u kojem je tek sjevernoeuropska država srednje veličine i neizvjesne budućnosti.

Došla je na svijet prije nego što su svi odrasli Britanci imali pravo glasa. S 10 godina svjedočila je abdikaciji strica koja ju je učinila prijestolonasljednicom. S 14 godina proživjela je egzistencijalnu prijetnju naciji koja je uslijedila nakon pada Francuske u Drugom svjetskom ratu. Kao monarhu, njezin prvi premijer bio je Winston Churchill, koji je sudjelovao u konjičkom jurišu kod Omdurmana 1898., a na prijestolje je došla već s 23 godine, prije nego što je sadašnja premijerka Liz Truss, kao 15. osoba na toj dužnosti koju je primila, uopće rođena.

Okrunjena je za kraljicu na prvoj televizijskoj krunidbi 1953. U prvim godinama njezine vladavine vodile su se žestoke rasprave o ulasku Britanije u novo elizabetinsko doba, a koje nikad nije došlo.

Prilagodila se, oprezno i pragmatično, promjenama.

Uspjela je u svojoj osobi spojiti udaljenu vjersku dimenziju britanske monarhije s realnim prihvaćanjem da njezin položaj počiva na svjetovnijim temeljima, čime je pružila neosporan izvor stabilnosti, dok je zemlja za njezina života prolazila kroz epohalne promjene kod kuće i u svijetu.

Posljedica ovog općenito spretnog pristupa to je da je njezina dugogodišnja vladavina rijetko bila obilježena nečim što je ona sama činila u javnoj sferi. Bilo je i izuzetaka. Jedan je bio njezin posjet Irskoj 2011., koji je odigrao ključnu ulogu u povijesnim pomirenjima tog vremena. Drugi je bio privrženost koju je pokazivala prema narodima Ujedinjenog Kraljevstva, utjelovljena posebice u njezinoj ljubavi prema Škotskoj.

Reforma financiranja kraljevske obitelji?

Još je dugotrajnija bila njezina važna formalna uloga u povlačenjima raznih teritorija iz carstva. Proces je započeo pod njezinim ocem, kada je Indija postala slobodna 1947., a od 1957. nadalje, kada je Gana postala neovisna, mnogi od 'posjeda' za koje se kraljica zaklela u svojoj krunidbenoj prisezi postali su samoupravni te su uglavnom ostali unutar Commonwealtha. Postimperijalna grupacija bila je važna kraljici i nije jasno kako će preživjeti njezinu smrt.

Njezina je vladavina puno više obilježena privatnim prekretnicama, a kasnije i privatnim traumama. Godine 1969. kraljica je dopustila BBC-ju da snimi dokumentarac o njezinu obiteljskom životu. Ipak, kad su se obiteljski problemi nagomilali, više nije bilo govora o nastavku. U njegovom nedostatku televizija se okrenula fantastičnim dramama, osobito 'Kruni'. Unatoč tome, od 1990-ih naovamo u javnosti se sve više propituje monarhija - njezina cijena i njezino mjesto u britanskom životu.

Izazovi su započeli 1950-ih zbog želje princeze Margaret da se uda za razvedenu osobu. Ali oni su se spiralno razvili u 1980-ima i 1990-ima razvodima troje kraljičine djece te u 'godini užasa', 1992., a dosegli su vrhunac nakon smrti princeze Diane 1997., kada se pojavio i rijetki val republikanskog zagovaranja. U 21. stoljeću pojavili su se novi izazovi u obliku tabloidnog tretmana braka princa Harryja s Meghan Markle i povezanosti princa Andrewa s osuđenim seksualnim prijestupnikom Jeffreyjem Epsteinom.

Elizabeta II iza sebe ostavlja prostor koji teško da će biti popunjen. Monarhija u budućnosti neće biti ista, navodi The Guardian. Smatraju da se mora pažljivo razmisliti o reformi financiranja kraljevske obitelji, pri čemu se parlament treba propisno konzultirati i ima pravo dati svoje konačno odobrenje. Odmah se mora raspravljati i o krunidbi – vjerskoj ceremoniji koja je jedinstvena među europskim monarhijama.

Kralj Charles III dolazi na prijestolje u dobi od 73 godine i ujedno je prvi sa sveučilišnom diplomom te prvi razvedeni monarh koji je vladao u moderno doba. Njegov karakter i mane Britancima su dobro poznati.

Savjet: 'Ni reformator ni koristan kralj'

The Guardian vjeruje da bi se mogao pokazati prijelaznom figurom na čelu monarhije više nego što bi to bilo da je naslijedio prijestolje u ranijoj dobi. Kao nositelj onoga što je sada u biti ceremonijalno i formalno vođenje države, bilo bi mudro, u ovoj fazi svog života i sa zemljom tako krhkom na toliko drugih načina, da ne vidi sebe kao reformatora ili 'korisnog' kralja, savjetuje mu britanski list. Isto tako, preokupacija nakon Diane u nekim krugovima oko toga treba li Camilla, vojvotkinja od Cornwalla, postati kraljica sada se čini efemernom i izmišljenom. Neka bude, poručuju.

Monarhija, izgrađena na sustavu nasljednih privilegija, anakronizam je u modernom dobu, tvrde. Međutim dan kraljičine smrti nije pravi dan za sporna razmišljanja o daljnjem mjestu, ako ono uopće postoji, monarhije u tamošnjem društvu.

Na kraju navode da je pokojna kraljica toliko dugo obavljala posao s ogromnom predanošću pa je zaslužila nacionalno poštovanje i naklonost koju dobiva nakon smrti te da trebaju biti dovoljno razumni, kao nacija koja se mijenja, da priznaju kako će se i monarhija promijeniti. Ovo će biti svečani dani, ali uskoro će doći pravo vrijeme za ozbiljnu raspravu o ovim pitanjima, bez ikakvog isključivanja i, ako je moguće, bez hipnotiziranog samozavaravanja koje je tako često okruživalo tu temu, zaključili su.