Balansirajući na rasjedu između Istoka i Zapada, autoritarni turski vođa Recep Tayyip Erdogan, kao premijer od 2003., pa kao predsjednik države od 2014., već dva desetljeća održava se na vlasti u zemlji od iznimnog značaja za globalni geopolitički poredak. Država pred vratima EU s najvećim brojem izbjeglica na svijetu, velika vojna sila s propulzivnom demografijom - prebacila je 85 milijuna stanovnika - i ambicijom ulaska u društvo deset najvećih svjetskih ekonomija, Turska se pozicionirala i kao praktički jedina posrednica u ratu između Moskve i Kijeva. Što ako Erdogan izgubi predstojeće izbore?
Čvrsta ruka Recepa Tayyipa Erdogana dojmila se i hrvatskog predsjednika Zorana Milanovća. Iako je smatrao da Turska previše traži od Švedske i Finske u zamjenu za amenovanje njihova članstva u NATO-u, Milanović je svoje vlastite kritičare uputio 'da vide kako se ponašaju države koje brinu o svojim interesima i za to koriste sve raspoložive instrumente'.
Bivšem turskom premijeru, a sadašnjem predsjedniku Erdoganu zamjera se štošta, kako u vanjskoj politici, tako i kod kuće. Paul Taylor, urednik portala Politico, optužuje ga da je urušio tursko gospodarstvo i osiromašio srednju klasu, da vuče svoju zemlju prema nepotrebnom ratu i manipulira sudovima u obračunu sa suparnicima. Taylor podsjeća da 2023. Turci slave 100. obljetnicu proglašenja moderne, građanske države Turske, ali će slavljenička atmosfera biti pomućena parlamentarnim i predsjedničkim izborima zakazanim za 23. lipnja, 'nedvojbeno najvažnijim - iako nipošto najpoštenijim - izborima na svijetu ove godine'.
vezane vijesti
Turskom su zapuhali snažni vjetrovi promjene, po prvi put otkako je Erdoganova konzervativna, islamistički obojena Stranka pravde i razvoja (AKP) 2002. došla na vlast. Inflacija je više od 80 posto godišnje, turska lira je pala u odnosu na dolar. Umjesto da se vine među deset najsnažnijih ekonomija svijeta i dosegne BDP od dva bilijuna dolara, što je Erdoganova mantra još od 2010., zemlja je zapela na 19. mjestu, a BDP je zapravo pao sa 957 milijardi dolara u 2013. na 815 milijardi dolara u 2021., izvijestio je Economist.
U međuvremenu, pala je i popularnost vladajućih. Prema anketama, Erdogan s AKP-om jedva da dobiva potporu od 30 posto. Ne pomaže mu ni politika u regiji: najave slanja tenkova na kurdske milicije u Siriji, koje su se udružile sa Zapadom u borbi protiv militanata Islamske države te prijetnje Grčkoj zbog sporova oko nalazišta plina u Sredozemlju, ciparskog pitanja i 'militarizacije' grčkih otoka.
Uz ekonomiju, Erdogana bi mogla dokrajčiti i zabrinutost zbog korupcije i institucionalnog integriteta, smatra Economist. Turski predsjednik iskoristio je pravosuđe kako bi pokušao diskvalificirati svoje najjače potencijalne protivnike, pa je tako gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamglu iz sekularne Republikanske narodne stranke (CHP), koji bi mogao biti oporbeni predsjednički kandidat, osuđen na više od dvije godine zatvora i zabranjen mu je javni položaj zbog 'vrijeđanja javnih dužnosnika.' Izvršenje presude zaustavljaju neriješene žalbe, no Erdogan bi mogao pokušati ubrzati sudski proces i onemogućiti Imamgluovu kandidaturu, navodi Politico. Ankete su još u studenom pokazale da bi Erdogan u drugom krugu izgubio od svakog od potencijalnih protukandidata.
'Predsjednikova politička osmrtnica već je napisana, a čak i njegovi saveznici priznaju da će mu ovi izbori biti najteži dosad', piše Economist.
Također, više od stotinu političara iz glavne prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP) i dalje se sudi za navodna teroristička djela, što bi moglo dovesti do zabrane rada stranke. Iako HDP nije dio oporbenog saveza šest stranaka koji sastavljaju zajedničku izbornu platformu, mogao bi biti presudan ako ni AKP ni oporba ne osvoje većinu u parlamentu.
Globalno, turski izbori osobito su važni u kontekstu rata u Ukrajini. Otkako je započela ruska invazija, Erdogan posreduje i ugošćuje sastanke američkih i ruskih predstavnika, podržavajući Ukrajinu prodajom bespilotnih letjelica i održavajući važne trgovinske i energetske veze s Rusijom. Nikome od uključenih u sukob nije se osobito zamjerio. Međutim, mnogi Turci zabrinuti su da bi Erdogan mogao posegnuti za ekstremnim mjerama na svim poljima, kako bi izbjegao poraz.
Erdogan bi mogao igrati na kartu nacionalizma, potičući sukobe s Kurdima u Siriji ili sa Grcima, a budući da se približavaju i grčki izbori, rizik od eskalacije postaje stvaran. Moguće je da ništa od toga neće spasiti Erdogana. Postoji realna šansa da će do listopada, kada se slavi obljetnica Republike, Erdoganova era završiti - iako ne treba podcijeniti, upozorava Economist, njegovu spremnost da ode prilično daleko kako bi spriječio takav scenarij.
Osim s navedene dvije zemlje, Erdogan je u otvorenom ili latentnom sukobu s Izraelom, Egiptom, Saudijskom Arabijom i Armenijom, iako je posljednjih mjeseci pokrenuo otopljavanje nekih odnosa, kako zbog prilagodbe vanjske politike novim okolnostima, tako i očajničkom potrebom za arapskim i zapadnim kapitalom. U nedostatku čvrste valute, Turska traži nova ulaganja iz Rusije, Saudijske Arabije i UAE-a, a predsjednik je već pokrenuo program amnestije duga i dramatično podigao minimalnu plaću, na 430 eura, dvostruko više nego lanjskog siječnja. Veća potrošnja mogla bi pak povećati službenu stopu inflacije na troznamenkastu vrijednost.
Erdoğan će htjeti projicirati obnovljenu moć Turske u multipolarnom svijetu, u kojem sile srednje veličine mogu imati više utjecaja, budući da su SAD i Rusija manje voljne ili sposobne djelovati kao globalni policajci. Europska unija, najveći trgovinski partner Turske, izgubila je utjecaj u Ankari zbog stopiranja procesa pristupanja zemlje EU-u, dok Bruxelles istodobno financira zadržavanje gotovo četiri milijuna sirijskih izbjeglica na turskom tlu. Zapadu bi nedvojbeno laknulo kada bi Erdoganu vidio leđa, no iako se zapadne vlade tiho mole za umjereniju, prozapadnu Tursku, tamošnjoj oporbi javno nude 'depresivno malo' pomoći, zaključuje Politico.
