Tijelo dvadesetdevetogodišnjeg kineskog ilegalca u Italiji pronašli su u podzemnoj garaži u Pratu, srcu Toskane, gdje se u skrivenim tekstilnim pogonima proizvodi odjeća za europska tržišta. Istraga je pokazala da je umro od overdosea. Mladić se drogirao ne bi li izdržao neljudsko radno vrijeme u jednom od skrivenih tekstilnih pogona. Nekada je Prato bio renomiran po svojoj industriji krpica, baš kao što je i danas, samo što se proizvodnja premjestila s ekonomskog razizemlja u podzemlje. Tisuće ilegalnih Kineza štanca odjeću u neljudskim uvjetima, s neizdrživom satnicom i za kikiriki. Zovu je pronto moda, što će reći da na tisuće kineskih ručica rekordno brzo odgovaraju na posljednje trendove modne industrije, i to za 10 posto cijene. Prato broji 180.000 stanovnika, od toga 35.000 otpada na kineske goste, od kojih je polovica bez papira. Bez obzira na to što je država napravila raciju 320 lokacija i konfiscirala 6.250 šivaćih mašina, u posljednjem administrativnom koraku, deportaciji, nemoćna je jer Kina ne želi nazad primiti građane bez papira.

S druge strane, Bruxelles je nedavno opozvao talijanski zakon kojim se ilegalna imigracija uvrštava u red kaznenih djela. Razlog strogoće Talijana je, među ostalim, i u činjenici da svake godine iz države ispliva milijarda dolara prema kineskim bankama. Ukratko, siva ekonomija Italije, gdje nije samo riječ o ilegalnim tekstilnim pogonima, nego i o masovnom izbjegavanju plaćanja poreza recimo doktora i knjigovođa, transakcijama iz ruke u ruku bez računa, sve do čitavih sektora poljoprivrede i transporta u rukama mafije, iznosi otprilike 25 posto BDP-a. No, kao i u slučaju Španjolske, sustav bi kolabirao da taj kapital odjednom nestane nekom zamišljenom intervencijom financijske policije.

Ne računajući zemlje nekadašnjeg istočnog bloka poput Bugarske, Rumunjske ili Poljske gdje je udio crne ekonomije bez konkurencije (Bugarska je apsolutni rekorder sa 32,6 posto BDP-a koji otpada na transakcije u sjeni), Italija, Španjolska, Portugal i Grčka stoje najgore među starom europskom gardom. Najtransparentniju ekonomiju pak imaju Švicarci, Austrijanci i Nizozemci. Sve redom ispod 10 posto bruto domaćeg proizvoda. Zanimljivo je pak da su Belgijanci prilično visoko sa 17,4 posto, što većina analitičara pripisuje disfunckionalnoj vladi, odnosno nepostojanju jakog državnog aparata.

Stvari su ipak složenije. Jaka država na povlači za sobom i veću kontrolu tržišta rada. Naprotiv, kako eklatantno pokazuje slučaj Španjolske, loša porezna politika i sveprisutna administracija odvele su, da pretjeramo malo, svakog petog Španjolca na burzu u namjeri da bude službeno nezaposlen i na državnoj skrbi, dok si ostatak kućnog budžeta puni radom na crno. Jer, kako je moguće da u zemlji s rekordnim brojem nezaposlenih – 21 posto – nije bilo većih socijalnih nemira sve do danas?

Istina je sljedeća – Španjolska ekonomija bi kolabirala bez rada na crno. Premda zarađen na ilegalan način, novac se potrošnjom slijeva u legalni tijek kapitala. Od 1980. do danas ilegalno poslovanje je u toj zemlji naraslo za skoro tri puta. Premda vlada godišnje izdvaja oko 115 milijardi eura za socijalnu pomoć, ni ministrima ni građanstvu stvari nisu pretjerano smetale dok Europu nije pogodio cunami ekonomske krize. Pitoreskni detalj, u Španjolskoj je najviše novčanica od 500 eura u opticaju. U mnogim se domenama stvari plaćaju u dvije rate. Jedna je legalna i na udaru poreza. Druga, tzv. B isplata, doslovno je lova u koferu, što je osobito omiljena praksa pri kupoprodaji nekretnina ili u sektoru agrikulture.

Postoji i drugi problem s legalizacijom tržišta rada u Španjolskoj. Naime, vlasti oklijevaju poduzeti radikalniju akciju jer bi se ispostavilo da zemlja mulja s brojkama, daje 21 posto puko formalna stavka koja ne opisuje stanje na terenu, što bi se ekspresno reflektiralo na vrijednost španjolskih državnih obveznica. Grčku je knjigovodstveni facelifting stajao brutalne degradacije na financijskim tržištima i bio jedan od ključnih faktora krize.

Neki će prebaciti odgovornost za sveprožimajuće poslovanje na crno u mediteranskim zemljama na kulturološke razloge - poslovično slabi zakoni, nepovjerenje u državu i mršavi društveni kapital. Umjesto da se problem sive ekonomije riješi visokim kaznama za poslodavce, postoji krhki konsenzus da je izlaz u liberalizaciji tržišta rada, lakšem i jeftinijem zapošljavanju te manjim porezima. No, manji porezi znače i manje love u državnoj kasi, možda čak i manje nego što zemlja gubi nereguliranim poslovanjem. Lekcija je jednostavna - provedba zakona treba ponajprije biti isplativa. Dok to ne bude slučaj, 'Made in Italy' i dalje će biti markica koju je neki Kinez zalijepio na komad odjeće u tri ujutro.