1. srpnja Hrvatska ulazi u Europsku uniju, zajednicu smanjene privlačne moći i ugašene želje za proširenjem, konstatacija je s kojom Le Monde započinje temu o 'dugom putu Balkana prema Europskoj uniji'. Pristupanje Bugarske i Rumunjske je 2007. ostavilo gorak okus zemljama članicama, a Unija je potom zapala u višestruku krizu te danas fokus više nije na proširenju, već na oporavku. Stoga se u slučaju Hrvatske više radi o političkoj integraciji, o izvjesnom spašavanju projekta koji izaziva nepovjerenje naroda.

No prije nekoliko godina situacija je bila posve drugačija. Podsjeća se tako da u Solunskoj deklaraciji iz 2003. stoji da je 'budućnost Balkana u Europskoj uniji'. U međuvremenu, nastao je veliki rascjep slijedom visokih obećanja od jučer i depresivnog stanja u Uniji danas. Zemlje istočne Europe su ranih devedesetih možda i romantično gledale spram Zapada (slogan u Poljskoj 1989. je bio 'povratak u Europu'), no 'euroforija' više ne stanuje na Balkanu. Realni cilj bi danas bio izići iz 'regionalne zamke' (regije koja je na rubu ekonomskih razmjena u Europi) bez stvaranja novih iluzija o teškim reformama koje traži Bruxelles.

No u novim zemljama s Balkana razvio se dojam da se pravila igre pri pristupanju stalno mijenjaju, a čak je i vodeći francuski dnevni list priznao da je službeni Pariz zabavljen drugim prioritetima, a ne proširenjima te da Njemačka trenutno daje glavni ton. Berlin tako nastoji odgoditi početak pregovora sa Srbijom za 2014. nakon što je srpsku vladu stavio pred jasan i nedvosmislen izbor, ili EU ili Kosovo.

The Economist donosi pak reportažu iz Vukovara, grada koji je nekoć bio ekonomsko središte na pola puta između Zagreba i Beograda, a danas je grad bez industrije, grad kojem je buduće glavno strateško obilježje blizina granice EU-a. Europska unija jest nastala temeljem povijesnog pomirenja Njemačke i Francuske, no pomirenje Hrvatske i Srbije i dalje se čini predalekim. Niz napetosti u odnosima (kako zbog zabrinjavajućih izjava srpskog predsjednika, tako i zbog uvođenja ćiriličnih napisa) ne bi trebalo spriječiti daljnje širenje Unije na regiju Balkana. Buduća proširenja će biti teža, no ona i dalju mogu pružiti dugoročnu perspektivu zemljama regije. Hrvatska bi stoga trebala pokazati put za članstvo svojim istočnim susjedima, a ne kao nekoć djelovati kao 'predziđe kršćanstva'. Upravo zato što je iznevjerila narode Jugoslavije devedesetih, Europa sada ne smije zatvarati vrata, zaključuje The Economist.

Iako zemlje regije moraju još izvesti goleme napore na putu prema Uniji (depolitizacija administracije, neovisnost pravosuđa), argumenti protiv daljnjeg pristupanja novih zemalja jednostavno ne stoje, tvrdi Le Monde. S demografskog stajališta straha nema. Regija, naime, broji oko 15 milijuna, dok Turska ima pet puta više stanovnika. Ne valja se bojati ni moguće paralize europskih institucija koje bi okupljale (pre)veliki broj članica. Hrvatsko je pristupanje trajalo osam godina, što ostavlja dovoljno vremena svim akterima da razumno osmisle cikluse budućih 'neizbježnih integracija'. Priča o ulasku 'novih siromaha' također je pretjerana, drži Piotr Smolar, jer nove migracije uvjetuje ekonomski razvitak, a ne pristupanje određene zemlje.

Zaključuje se da, ako Unija želi izbjeći širenje albanskog nacionalizma ili zaoštravanje političke situacije u Srbiji, morat će 'bdjeti' nad ovim narodima kombinirajući zahtjevnost, poštovanje i velikodušnost. Ne samo da iskupi dug svog nedjelovanja tijekom ratnih zbivanja devedesetih, već zato što se europski projekt ne može samo svesti na zonu slobodne razmjene ni na zbir svojih strahova.