Ruska invazija na Ukrajinu pokazuje koliko se malo toga promijenilo od 90-ih godina, kada je luksemburški šef diplomacije izrekao svoju optimističnu primjedbu. Europa nije uspjela ustati kao vojna sila, a čak ni lik i djelo bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa s njegovom 'Amerikom na prvom mjestu' nisu uspjeli pokrenuti taj proces - iako su i francuski predsjednik Emmanuel Macron i tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel jednoglasno isticali da se EU više ne može oslanjati na SAD.

I što se dogodilo? Suočene s genocidnim napadom ruskog predsjednika Vladimira Putina na najveću europsku zemlju, Francuska i Njemačka provele su sedam mjeseci vojno se oslanjajući na Washington, i u manjoj mjeri na Britaniju, kako bi zajamčile demokraciju i slobodu bliskom savezniku EU-a, konstatira Politico.

Prema Institutu za svjetsku ekonomiju Kiel, SAD je obećao 25 ​​milijardi eura vojne potpore Ukrajini, Velika Britanija četiri milijarde, Njemačka 1,2 milijarde eura, dakle iza Poljske s 1,8 milijardi eura, dok se francuska vojna potpora Kijevu jedva bilježi s 233 milijuna eura, zaostajući čak i za Estonijom. Britanija je obučila 5000 ukrajinskih vojnika, a Francuska stotinu njih.

Njemačka ministrica obrane Christine Lambrecht priznala je da Europa ovisi o mirovnom poretku koji sama ne može jamčiti, dodajući da je to osobito problematično zato što se Amerika sve više usmjerava na Pacifik i 'možda više neće moći jamčiti obranu Europe u istoj mjeri kao što je to činila u prošlosti'. Istovremeno, bivša francuska ministrica za Europu i europarlamentarka Nathalie Loiseau upozorava da su europski vojni napori rascjepkani, uz mnogo modela tenkova, plovila i borbenih zrakoplova.

Poteškoće u suradnji reflektiraju se na francusko-njemačko-španjolski projekt FCAS, pa se prvi modeli tog borbenog zrakoplova ne očekuju prije 2040. godine. U jeku trzavica Berlina i Pariza, Bruxelles je izašao s novim planom koordinacije vojne potrošnje među članicama EU-a s ciljem prelaska na domaće, europske izvore. Komisija predlaže 500 milijuna eura u dvije godine za potporu zajedničkoj nabavi oružja, a diplomati kažu da je to premalo za jačanje europskih kapaciteta.

Iako su sudionici nedavne Konferencije o budućnosti Europe uglavnom podržali ustroj zajedničke europske vojske, mnogo je protivnika toga, ili barem skeptika. 'To je besmislica, potrošili bismo mnogo novca, a ne bismo dobili ništa jer bi vojskom upravljalo 27 država članica, što je nemoguće', poručio je nedavno za Hinu estonski europarlamentarac, general Riho Terras.

Avdagić: Pravi razlog je u pozadini

Politički analitičar Denis Avdagić tumači za tportal da sva pitanja koja zadiru u nacionalni suverenitet izazivaju velik otpor u Europskoj uniji.

'Stvaranje europske vojske, dakle prepuštanje obrane i vojske europskoj razini (s nacionalne), značilo bi 'oduzimanje' ogromnog dijela kolača suvereniteta. Naravno, poanta je ovdje kao i u Schengenu – umjesto da se branimo jedni od drugih, prebaciti obranu na vanjske granice Europe. Ali kad ozbiljnije pogledamo povijest nesuglasica među europskim državama, pa i mogućnosti da na čelo država dođu osobe koje propitkuju pitanje granica i postojanje drugih država, onda vam postaje jasnije gdje je taj 'problemčić' s političkom bojazni od pretenzija države na državu. To je vanjština, a u pozadini je pravi razlog - novac', tumači Avdagić.

Vojska je, naime, veliki budžetski potrošač u svakoj europskoj zemlji, a kako se tu radi o ogromnim međunarodnim narudžbama, to nije samo pitanje nacionalnih interesa, već i onih nadnacionalnih, poput nabave zrakoplova i vojne tehnologije. Nacionalne države ne žele da im se osakati proračun i da odluke o tome donosi netko u Bruxellesu ili gdje već. Osim toga, već postoji NATO te veže Europu uz najjaču svjetsku vojnu silu - američku, dakako.

Kako to da Europa nije naučila lekciju iz raspada bivše Jugoslavije, kada je postalo bjelodano da ne može ništa bez SAD-a? Avdagić podsjeća da važnost Amerike za Europu počinje još u razdoblju Drugog svjetskog rata i napominje da stvaranje EU-a nije potaknula Europa, nego SAD preko Marshallova plana.

'Samo volimo govoriti da se Europa ujedinila zbog sebe, ali to nažalost nije tako. Europa je prije toga vodila dva svjetska rata i onda su nas drugi natjerali da napravimo nešto', konstatira Avdagić. Podsjeća da se ozbiljnija priča o stvaranju europske vojske pojavila usporedo s bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, a koji je imao vrlo dubiozne i kontroverzne izjave po pitanju članka 5 i postojanja NATO-a kao takvog. Postavilo se pitanje može li se Europa i dalje istim intenzitetom oslanjati na SAD, pa i kada će zaživjeti europska vojska.

'U ovom momentu to još uvijek ponajprije i najviše ovisi o SAD-u. Ako nas oni stisnu, onda ćemo to i napraviti', kaže Avdagić, rasplinjujući bojazan od ostavljanja Europe na cjedilu i naglog okretanja Washingtona novoj interesnoj zoni - Indopacifiku. Taj zaokret, naime, krenuo je još u doba predsjednika Baracka Obame, dapače poznat je upravo kao 'Obamin zaokret'. No i ono što je Europljanima bilo šokantno, Trumpovo inzistiranje da se vojna potrošnja svih NATO-vih članica podigne na dva posto nacionalnih proračuna, datira u vrijeme Obamine administracije.

'Američka politika ima kontinuitet, bez obzira na predsjednika. Neke sitnice se mijenjaju i možda je predsjednik konzervativniji ili liberalniji, ali u međunarodnom smislu oni stvaraju politike godinama i desetljećima', uvjerava Avdagić.

No lik i djelo Trumpa, kao i njegov nerazjašnjen odnos s Vladimirom Putinom, anomalija su u Bijeloj kući.

'Cijela ta priča oko Trumpa ostaje otvorena do krajnjeg raspleta. To je bio jedini moment u kojem se u Europi ozbiljnije počelo govoriti o europskoj vojsci. E sad, ako me pitate je li to pametno - apsolutno, ako govorimo o mogućnosti da kao Europa shvatimo da nam ne treba obrana od nas samih, nego od vanjskih prijetnji, što bi zacementiralo mir koji je počeo nastankom EU-a. Bilo bi to prekrasno kada bi svi shvatili da nemaju više prijetnje od susjeda jer vojske više nisu nacionalne, bio bi to novi stup budućnosti Europe. Znači, ideja je perfektna, samo je treba provesti. U pozadini je problem prvenstveno - novac', ponavlja Avdagić, dodajući da je suverenitet kao takav tu daleko manji problem.

'Primjerice, BiH. Što je zapravo ključ mira u BiH? Jedna od najvažnijih stvari koja se postigla je to da u njoj nema entitetskih, nacionalnih vojski, nego imate Oružane snage BiH. Kako ćete započeti rat u BiH? Svi oni koji to tvrde - evo, samo što nije - na osnovi čega to kažu? Hoće li policajci pucati jedni na druge? Sigurno ne. Dakle pretočimo to na veliku nadnacionalnu zajednicu kao što je Europa i onda nam je jasno što bi to značilo. Svatko iole inteligentan i dobronamjeran prema samom sebi i Europi rekao bi da je to super stvar. Bilo bi dobro da nas što više u Europi bude za to, ali to nažalost neće ići brzo', kaže Avdagić.

Pritom nitko ne treba smatrati da bi stvaranje europske vojske bio nekakav šamar Americi.

'Vjerojatno se i u samom SAD-u kalkulira bi li to bilo produktivno za njih. Sada smo njihov junior partner, a onda bismo postali ravnopravni partneri s vlastitom tehnologijom. Cijela Europa postala bi nuklearna sila, a sada je to samo Francuska', napominje analitičar, dodajući kako je slabo poznato to da je svojedobno Francuska nudila Njemačkoj da dijele nuklearni arsenal. Međutim njemačka politika odbacuje nuklearno oružje, baš kao i nuklearnu energiju.

S druge strane 'europske osovine' nalazi se Francuska, a upravo se predsjednik Emmanuel Macron u doba sablažnjavanja nad Trumpovim postupcima grlato zalagao za 'stratešku autonomiju' Europe. Iako je jasno da to ne ide bez vojne autonomije, upravo je Francuska sada oprezna oko pristupa Moskvi i tajnovita po pitanju vojne pomoći Ukrajini. Avdagić ovdje spušta loptu.

'To je problem cijele Europe – nikad ne prionemo do kraja u onome što radimo. Kompleksan je moment. Imamo problem s nuklearnom silom koja osvaja europsku zemlju. Ne možete nikome odrješito prijetiti; nije taj trenutak. Ovo je trenutak da se svi saberemo i shvatimo da je mir krhak. Ono što se nekad činilo nemogućim – dogodilo se. Prvo raspadom Jugoslavije, a tada su rekli - dobro, to je ograničeno. Evo, sad se događa između Rusije i Ukrajine i treba shvatiti – otišlo je predaleko. Ali nije moment za prijetnje i korake koji nisu dobro analizirani', kaže Avdagić, zaključujući da u ovom trenutku još jako puno europskih zemalja kalkulira, pa se čak može više govoriti o kalkulaciji Berlina nego Pariza.