S ljetnim računanjem vremena prestaje obaveza paljenja svjetala na vozilima tijekom dana, osim za vozače mopeda i motocikla koji cijele godine moraju voziti s uključenim dnevnim svjetlima. Prelaskom na ljetno vrijeme dolazi i do promjena u obračunu električne energije pa se struja utrošena od 8 do 22 sata obračunava prema višoj tarifi, a od 22 do 8 sati prema nižoj tarifi.

Svrha ljetnog računanja vremena bolja je usklađenost između sati dnevnog svjetla te radnog vremena i školske nastave. Tako, umjesto ranojutarnjeg dnevnog svjetla, za kojeg većina ljudi još spava, ostaje sat dnevnog svjetla više za večernje aktivnosti.

Ljetno računanje vremena češće se koristi u umjerenom pojasu zbog zamjetne razlike između broja sati dnevnog svjetla u različitim godišnjim dobima. Vlade ga obično opravdavaju kao mjeru uštede energije jer se njime omogućuje učinkovitije korištenje prirodnog sunčevog svjetla u ljetnim mjesecima. Budući da je manje tame u vrijeme kad je većina ljudi budna, manje se koristi električna rasvjeta, no ima i onih koji nastoje pobiti tu tezu. Koriste pritom razne argumente: od ekonomskih preko zdravstvenih do vjerskih.

Plusovi i minusi pomicanja sata

Protivnici pomicanja sata u prvom redu navode neznatne efekte ušteda koje nastaju promjenom računanja vremena. Navodi se procjena energetskih stručnjaka da, primjerice, cijela Francuska promjenom računanja vremena uštedi samo pola procenta realizacije češke termoelektrane Temelin. S druge strane naglašavaju se brojne negativne posljedice na zdravlje ljudi, odnosno zdravstvene teškoće koje nastaju nakon naglih promjena izazvanih računanjem vremena.

Rusija je 2011. godine ukinula zimsko računanje vremena, a tadašnji predsjednik Dmitrij Medvedev izjavio je tada da će Rusija imati samo ljetno vrijeme jer je to zdravije za stanovništvo, ali i za stoku. Medvedev se pozvao na istraživanje Ruske akademije medicinskih znanosti, prema kojem promjena vremena najviše pogađa djecu i starije osobe koje mogu imati problema sa spavanjem, metabolizmom, radom srca i imunitetom. Prema jednom ruskom istraživanju, broj samoubojstava poslije promjene vremena poveća se čak 66 posto.

Prema istom istraživanju, promjena vremena šteti i životinjama, naročito kravama, jer pomicanje vremena mužnje negativno utječe na laktaciju.

Neki njemački znanstvenici istaknuli su kako je prelazak sa zimskog na ljetno vrijeme vrlo nezdrav jer se povećava broj srčanih napada kojima je uzrok vjerojatno kraće spavanje. Navodno jetri treba čak tjedan dana da se prilagodi ljetnom vremenu i sukladno tome ljudskom bi tijelu više odgovaralo kad bi mu bioritam stalno funkcionirao po zimskom vremenu.

Vremensko lobiranje

Ljetno i zimsko računanje vremena imaju sve zemlje Europske unije, a u Europi ga nema samo Island. Iako su SAD i Kanada odavno uvele ljetno i zimsko vrijeme, neke države poput Arizone i Saskatchewana ne pristaju na pomicanje sata. Većina zemlja Afrike i Azije također nema ljetno i zimsko računanje vremena.

Ljetno računanje vremena prvi put 1784. godine spomenuo je Benjamin Franklin u jednom pismu urednicima lista Journal of Paris, no kako je bila riječ o šaljivom članku, nije jasno je li Franklin doista želio tako nešto predložiti Francuzima.

Ovaj je sustav pak ozbiljno predložio William Willett u novinskom članku naslovljenom 'Waste of Daylight' (Gubitak dnevnog svjetla), objavljenom 1907. godine, no on nije uspio uvjeriti britansku vladu da ga prihvati unatoč nemalom lobiranju.

Zamisao o ljetnom računanju vremena prvi put ostvarena je u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata od 30. travnja do 1. listopada 1916. godine, a ubrzo je taj primjer slijedila Velika Britanija.

Od 2002. godine Europska unija odredila je zadnju nedjelju ožujka kao početak i zadnju nedjelju listopada kao završetak ljetnog računanja vremena. Ta odluka, kao i isplativost ljetnog računanja vremena uopće, trebala je biti preispitana 2007. godine, ali još uvijek nije donesena konačna odluka.

Na hrvatskom tlu ljetno računanje vremena prvi put se koristilo od 1916. do 1918., za vrijeme austrougarske vladavine, a korišteno je i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije te za vrijeme NDH.

Od 1983. u bivšoj Jugoslaviji, pa samim time i u Hrvatskoj, ponovno je uvedeno ljetno računanje vremena, a ta je praksa nastavljena i nakon osamostaljenja.