Jedna ilegalna aktivnost ne može se suzbijati drugom niti u tom slučaju postaje legalna pa prema tome ne može biti opravdanje za protjerivanje migranata natrag u Bosnu i Hercegovinu jednom kad su prešli granicu. Postoje procedure i zakoni po kojima se postupa.

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti iz 2015., uz izmjene od 1. siječnja 2018., propisuje načela, uvjete i postupak odobrenja međunarodne i privremene zaštite, status, prava i obveze tražitelja međunarodne zaštite, azilanata, stranaca pod supsidijarnom zaštitom, stranaca pod privremenom zaštitom te uvjete i postupak poništenja i prestanak azila, supsidijarne i privremene zaštite u Hrvatskoj.

Postoje četiri vrste zaštite koju strani državljanin može zatražiti u Hrvatskoj - tražitelj međunarodne zaštite, azilant, stranac pod supsidijarnom zaštitom i stranac pod privremenom zaštitom. Svaka od spomenutih vrsta zaštite ima kriterije koje je potrebno ispuniti da bi se dodijelila, za procjenu kriterija je potrebno vrijeme, a za to vrijeme osoba od krvi i mesa mora negdje biti. Uglavnom ih se smješta u za tu vrstu statusa previđena prihvatilišta.

Zahtjev za međunarodnom zaštitom stranac može izraziti na graničnom prijelazu, u svakoj policijskoj upravi, odnosno postaji te u prihvatnom centru za strance ako se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske. Dakle nakon što prijeđu granicu većina stranaca kada naiđe na hrvatsku policiju odluči zatražiti azil i tada bi se njihov zahtjev trebao obraditi. U slučaju da ne ispunjavaju kriterije, zahtjev će biti odbijen i tražitelj vraćen u zemlju porijekla ili, ako je to nemoguće, u zemlju iz koje je ušao u Hrvatsku. Nerijetko nakon što budu vraćeni u BiH ponovo se vraćaju na granicu, odakle će krenuti u novi pokušaj. Riječ je o začaranom krugu koji neće riješiti pushbackovi, već dogovor na razini Europske unije i u suradnji s vlastima Bosne i Hercegovine.

Na stranicama MUP-a izričito se navodi da stranac koji je nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, a došao je izravno s područja na kojem je proganjan u smislu Ženevske konvencije te kad postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, neće se kazniti zbog nezakonitog ulaska ili boravka ukoliko bez odgode izrazi namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i ako predoči valjane razloge svog nezakonitog ulaska ili boravka. Zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi se neposredno uzimanjem izjave u zapisnik u Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini. Iznimno, ovisno o osobnim okolnostima tražitelja, može se omogućiti podnošenje zahtjeva neposredno uzimanjem izjave u zapisnik i izvan Prihvatilišta.

Dakle odvraćanjem migranata krše se njihova ljudska prava, hrvatski zakon i Ženevska konvencija. Sada se možemo vratiti na početak i upitati zašto legalno ne zatraže azil na granici nego riskiraju živote prelazeći preko rijeka i vrleti, a bilo je slučajeva i da su završili u minskim poljima zaostalim od rata. Odgovor je opet jednostavan - jer im Hrvatska nije krajnji cilj putovanja i kad su se odlučili na takav dug i opasan put, namjera im je bila potražiti bolji život negdje u bogatim zemljama zapadne Europe.

U Hrvatskoj se azil ili supsidijarna zaštita priznaje osobama čiji bi život bio ugrožen povratkom u zemlju podrijetla.

Azil se priznaje strancu koji priloži svu raspoloživu dokumentaciju i vjerodostojno obrazloži da je u zemlji podrijetla proganjan zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Supsidijarna zaštita priznaje se strancu koji ne ispunjava uvjete za azil, ali koji priloži svu raspoloživu dokumentaciju i vjerodostojno obrazloži da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde (smrtna kazna, smaknuće, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu zbog proizvoljnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba).

Loša ekonomska situacija nije opravdanje i razlog za traženje azila.