Milanović je podsjetio na situaciju u kojoj se nalaze Bugarska i Rumunjska, države koje su godinama u čekaonici za ulazak u Schengen, Sjeverna Makedonija i Albanija pak ne mogu započeti pristupne pregovore s Europskom unijom, Kosovo nije priznato, no Finska 'može preko noći u NATO'. Međutim, Milanović namjerno zaboravlja spomenuti činjenicu da su Švedska i Finska zemlje koje u potpunosti ispunjavaju političke i tehničke uvjete članstva u NATO-u te da je njihova dugogodišnja tradicija vojne neutralnosti i pozicioniranja izvan saveza bila splet povijesnih odluka i geopolitičkih prilika koje su se promijenile napadom Rusije na Ukrajinu.

Obje zemlje su baštinile (i još uvijek baštine) politiku neutralnosti i provodile su uravnoteženu sigurnosnu politiku prema Rusiji te s jedne strane usko surađuju po pitanjima obrane sa Sjedinjenim Američkim Državama i cijelim NATO-om dok s druge strane, čak i nakon početne agresije Rusije na Ukrajinu 2014., nastoje održati čvrst dijalog s Moskvom i izbjeći provociranje svog moćnog istočnog susjeda. Posebno to važi za Finsku, zemlju koja dijeli 1300 kilometara kopnene granice s Rusijom. Švedska nema granicu s Rusijom iako kontrolira strateški važan otok Gotland u Baltičkom moru.

Tijekom godina podrška stanovništva pridruživanju tih zemalja NATO-u bila je na iznimno niskoj razini, čak i nakon što je 2014. Rusija anektirala Krim i aktivno podupirala prorusku pobunu na istoku Ukrajine, u Luhansku i Donecku. Sve se promijenilo u veljači ove godine, nakon otvorene invazije Rusije na Ukrajinu, tijekom koje se bez milosti ruše gradovi i ubijaju civili. O koliko se dramatičnoj promjeni radi, kazao je za AFP bivši finski premijer Alexander Stubb objasnivši da je za socijaldemokrate u Švedskoj promjena mišljenja o NATO-u kao promjena religije - i to ne iz protestantizma u katolicizam, nego iz kršćanstva u islam.

Stručnjaci smatraju da je najbolje da se obje zemlje zajedno pridruže NATO-u. Iako su i Finska i Švedska pokazale interes za to, čini se da je trenutno Helsinki znatno odlučniji u toj namjeri. Prema neslužbenim izvorima, obje bi države mogle pokrenuti proces pristupanja već u svibnju. Produljeno razdoblje rasprave, na koje apelira Milanović, oko ulaska dvojca u NATO, mišljenja su analitičari, može potaknuti miješanje u proces ili prijetnje bilo kojoj državi u tom vremenu, u kojem se ne može primijeniti NATO-ova klauzula o međusobnoj obrani iz članka 5.

Zapravo je aktivacija članka 5. o međusobnoj obrani možda najdelikatnije pitanje kada se radi o pridruživanju Finske i Švedske NATO-u. Obje su naime baštinile politiku neutralnosti upravo zato da ne bi izazivale reakciju Moskve. Posebno se to odnosi na Finsku jer je prisiljena na neutralnost, upravo na način na koji je Moskva željela prisiliti Kijev da se odrekne članstva u vojnim savezima. NATO bi se s Finskom u članstvu približio Sankt Peterburgu na domet od 200 kilometara. Takav razvoj događaja Moskva smatra velikom sigurnosnom prijetnjom te čak ni njezina vojna reakcija nije nemoguć razvoj događaja, kao što smo vidjeli na primjeru Ukrajine. S Finskom unutar saveza radilo bi se o sukobu s cijelim vojnim blokom koji bi eskalirao u treći svjetski, a vjerojatno i nuklearni rat.

Moskva je upozorila da bi ulazak Helsinkija i Stockholma u NATO doveo do nuklearizacije cijele regije te najavila stacioniranje nuklearnih potencijala na području enklave Kalinjingrad. Međutim NATO planira Švedsku i Finsku, ako odluče podnijeti zahtjev za članstvom, primiti po ubrzanoj proceduri i bez pretjerane birokratizacije.

Proces pristupanja zahtijeva nekoliko koraka. Nakon što se donese nacionalna odluka zemlja kandidat obavještava NATO o svojim namjerama. Poslije razdoblja konzultacija članice NATO-a vraćaju poziv za prijavu, što pokreće pregovore o pristupanju. Zatim kandidat mora pokazati da ispunjava kriterije za članstvo u NATO-u, što se odnosi na političke, vojne i ekonomske ciljeve. Primjeri toga uključuju otporne demokratske institucije, predanost mirnom rješavanju sukoba i dovoljno ulaganja u moderne i sposobne vojne snage. Svrha kriterija za članstvo osiguranje je toga da su kandidati, u skladu s člankom 10., 'u mogućnosti promicati načela ovog Ugovora i pridonositi sigurnosti sjevernoatlantskog područja'. Kandidatima koji ne ispunjavaju kriterije nudi se podrška kroz Akcijski plan za članstvo, proces kroz koji sada prolazi Bosna i Hercegovina. Ostale države koje su izrazile svoje težnje za članstvom u NATO-u su Gruzija i Ukrajina.

Nakon završetka pregovora dokument Protokola o pristupanju šalje se nacionalnim zakonodavnim tijelima svih NATO-vih članica te ga oni ratificiraju u skladu sa svojim procedurama. Nakon još nekoliko birokratskih formalnosti država kandidatkinja službeno je pozvana da se pridruži savezu. Nema utvrđenog vremenskog okvira za ovaj proces. Bitno je jednostavno to u kojoj mjeri zemlja kandidat ispunjava kriterije NATO-a, kao i politička volja članica NATO-a. Kako ni jedno ni drugo nije sporno za Finsku ili Švedsku, taj bi se proces mogao vrlo brzo odviti.

Svako odgađanje vjerojatno bi se svodilo na vrijeme potrebno za ratifikaciju u 30 postojećih članica NATO-a. Naprimjer, proces ratifikacije za zadnje primljenu članicu NATO-a, Sjevernu Makedoniju, trajao je 13 mjeseci. Međutim tada je sigurnosna situacija bila znatno povoljnija. Neki stručnjaci smatraju da bi cijeli proces od aplikacije do primanja mogao biti završen za četiri mjeseca. Naravno, ako ne bude nikakvih zapreka.

Finska i Švedska donijele bi NATO-u dodatnu vrijednost jer posjeduju vrlo napredne vojne kapacitete. Obje zemlje se mogu pohvaliti visokokvalitetnom profesionalnom vojskom s naprednim sposobnostima na moru i kopnu te u zraku. Naprimjer, Finska nabavlja 64 zrakoplova F-35, a švedsko zrakoplovstvo ima preko 100 modernih aviona. Također, i Helsinki i Stockholm najavili su povećanje proračuna za obranu u nadolazećim godinama, uključujući postizanje cilja NATO-a o trošenju najmanje dva posto BDP-a na obranu.

Ulaskom dviju nordijskih zemalja u NATO, Rusija će neizbježno morati uložiti više sredstava u kontrolu svoje granice s Finskom i na Baltičkom moru, što će dovesti do veće militarizacije prostora. Razdoblje stabilnosti u Europi koje smo poznavali posljednjih nekoliko desetljeća, nakon pada Berlinskog zida, napadom Rusije na Ukrajinu nepovratno je ostalo iza nas.