Španjolska je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća stidljivo izlazila iz sjene Francisca Franca, diktatora koji je netom prije smrti 1975. godine za svojeg nasljednika odredio mladog princa iz dinastije Burbonaca. Zadaća budućeg kralja Juana Carlosa bila je nastaviti frankističku politiku katoličkog nacionalizma uz podršku vojske. No mladi kralj nije bio karizmatičan niti je imao osobine autoritativnog vođe kojem je u dugotrajnom razdoblju defrankizacije tek u četvrtak uklonjen zadnji spomenik na španjolskom tlu.

Francov režim imao je veliku potporu Španjolaca, stoga je ostavio vrlo teško političko nasljeđe za uspostavu demokracije. Pobornika caudilla (vođa) koji zazivaju konzervativni nacionalizam u državi u kojoj ne manjka separatističkih pokreta ima i danas, a nakon Francove smrti činilo se da će njegov sveprisutan duh trajno prijetiti uspostavi demokracije. Budući da je ljevica poslije poraza u Španjolskom građanskom ratu četrdesetak godina ranije i nadalje bila potlačena, postojao je rizik da će tranzicija iz diktature u demokraciju dodatno polarizirati Španjolce i još jače potpiriti separatističke tenzije iz lijevo orijentiranih pokrajina poput Katalonije, Baskije i Galicije.

Da je tome tako, svjedoči i djelovanje ETA-e, baskijske paravojne organizacije koja je smatrala da Francov režim zatire baskijsku kulturu i identitet pa se nije ustručavala snažno odgovoriti na opresiju nizom terorističkih akcija usmjerenih protiv Madrida. U jednoj takvoj ETA je 1973. godine u trenutku izlaska iz crkve bombom raznijela Francova premijera, admirala Luisa Carrera Blanca, čiji je automobil od siline udarca završio na četvrtom katu obližnje zgrade. Od ETA-ine ruke u atentatima su poginuli i brojni drugi visokopozicionirani vojni i žandarmerijski časnici.

Kralj zažmirio na uspostavu eurokomunizma

Iako mu je Blanco bio desna ruka i raniji prvi izbor za nasljednika, Franco je još 1969. godine izabrao Juana Carlosa za nasljednika, što je bilo neugodno iznenađenje za karliste i legitimiste koji su smatrali da budući kralj nije zakoniti nasljednik španjolskog trona. Elite nastale pod Francom bile su pak uvjerene da će kralj nastaviti njegovu politiku, što mu je donijelo i povjerenje vojske, čvrstog jamca da neće biti skretanja s generalissimusova puta.

No mladi kralj je vrlo brzo skrenuo s pravca koji je zacrtao Franco pa je nedugo nakon ustoličenja dozvolio političke reforme koje su uključivale dozvolu za legalan rad Komunističke partije Španjolske, godinama smatrane glavnim državnim neprijateljem. Kralj je dozvolio i povratak Santiaga Carilla, šefa KPŠ-a koji je s talijanskim i francuskim kolegama Enricom Berlinguerom i Georgesom Marchaisom pokrenuo eurokomunizam, što je omogućila politika blokovskog razoružanja i manji pritisak Moskve prema zapadnoeuropskim komunistima. Uz to, kralj je proveo povlačenje španjolskih snaga iz Zapadne Sahare, a pokrenutim reformama omogućio je i autonomiju Kataloniji, Baskiji, Andaluziji i Galiciji.

Kap koja je prelila čašu nepovjerenja prema demokratskim promjenama među španjolskim časnicima vjernim Francu bilo je parlamentarno izglasavanje nove vlade nakon što je liberalni konzervativac Adolfo Suarez, prvi premijer izabran na demokratskim izborima nakon diktature, dao ostavku 23. veljače 1981. Tog dana nešto poslije 18 sati u parlament je upao potpukovnik žandarmerije Antonio Tejero, a pratilo ga je dvjestotinjak žandara naoružanih strojnicama dok su tenkovi već zauzeli ulice Valencije čekajući naredbu da krenu prema Madridu.

Tejero je odmah nakon ulaska u parlament zauzeo zastupničku govornicu i ispalio nekoliko hitaca u strop kako bi uvjerio predstavnike stranaka da ga poslušaju i pričekaju dolazak vojske. Gotovo svi osim trojice političara u strahu su polegli pod zastupničke klupe dok je politički triler uživo prenosila državna televizija. Uspravno sjedeći ostao je tada još uvijek aktualni premijer Suarez, a njegov zamjenik i ministar obrane Manuel Gutierrez Mellado poručio je Tejeru da odstupi. Carillo je pak nervozno šetao između klupa paleći cigaretu za cigaretom jer je poučen prijašnjim iskustvom iz frankističkih zatvora vjerovao da ga ponovno čekaju rešetke.

Triler uživo

Saznavši za puč, kralj Juan Carlos I najprije se uvjerio u odanost vojske, žandarmerije i policije, nakon čega je odjenuo uniformu glavnog zapovjednika vojske i u televizijskom obraćanju pozvao na mir te poštivanje zakona i ustava, a pobunjene vojnike u Valenciji da se vrate u vojarne. U pregovore su se uključili i poneki generali, no Tejero nije popuštao sve do idućeg jutra, kada je oslobodio zastupnike i predao se kralju s lojalnim vojnicima ispred zgrade parlamenta. Propali pučist prije uhićenja uspio je izjaviti da je 'zaprimio državu u savršenom stanju i kao takvu je mora isporučiti generacijama koje dolaze'.

Kraljev autoritet narastao je nakon propasti puča, a ustavna monarhija dobila je ogroman legitimitet u očima javnosti. Potez mladog kralja slavljen je i izvan španjolskih granica jer je puč vrlo lako mogao uništiti budućnost španjolske demokracije i omogućiti nastavak klerofašističke opresije u duhu Franca.

Pobunjenim časnicima, među kojima je bio i Antonio Tejero, suđeno je na Vrhovnom vojnom sudu te je on osuđen na 30 godina zatvora. Tejero je izašao iz vojnog zatvora nakon polovice odslužene kazne te se u potpunosti povukao iz javnosti i bavio se slikarstvom. Zadnji put javno je viđen na pogrebu Francove kćeri krajem 2017. godine. Od ukupno 300 optuženih, na kraju je osuđeno 30 sudionika puča, a nitko od njih kasnije nije govorio o pozadini događaja. Opseg bilo kakvog civilnog sudjelovanja u puču također nije razotkriven, a tek jedan civil, Juan Garcia Carres, čelnik jedine legalne sindikalne organizacije u frankističkoj Španjolskoj, odbijao je govoriti na tu temu u godini života koji mu je preostao na slobodi nakon dvogodišnje zatvorske kazne.

O puču je snimljen tek dokumentarac za koji upućeni tvrde da je riječ o službenoj verziji povijesti koja odbacuje alternativnu teoriju prema kojoj ga je organizirala španjolska tajna služba u dogovoru s glavnim političkim strankama i državnim medijima čiji je cilj bio uspostava vlade nacionalnog jedinstva na čelu s vojskom i ministrima iz vodećih stranaka.

Dirigiranim pučem požurile bi se španjolske institucije na što brži ulazak u NATO i tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu, učvrstila ideološki umjerena parlamentarna monarhija i istovremeno pročistile oružane snage od njezinih najaktivnijih reakcionarnih elemenata, ali i zastrašili građani tako da prihvate monarhiju. To se u konačnici i postiglo, s tajnim pučem ili bez njega.