'Jedna od najboljih publicističkih knjiga godine', zapisao je svojedobno Los Angeles Times za knjigu Rona Haviva 'Blood and Honey: A Balkan War Journal'. Radovi ovog proslavljenog američkog fotoreportera duboko su se usjekli u memoriju svih naroda zahvaćenih ratovima na Balkanu.

Suze dječaka koji se oprašta od oca, hrvatskog policajca ubijenog iz zasjede; apokaliptični prizori Vukovara; divljanje arkanovaca u Bijeljini... Te su fotografije ubrzale donošenje nekih političkih odluka i prikazane su kao dokazni materijal na suđenjima ratnim zločincima na Međunarodnom sudu pravde u Haagu.

Haviv je kamerom svjedočio bezumlju koje je pratilo više od 25 ratova i sukoba širom svijeta. Desetak godina povlačio se područjem bivše Jugoslavije, svjedočio padu Vukovara, doživio opsadu Sarajeva, vidio zločine počinjene u srpskim koncentracijskim logorima u Bosni i Hercegovini, ovjekovječio etnička čišćenja u režiji Arkanovih Tigrova. Zbog toga se punih osam godina skrivao i pazio kako ga ne bi skratili za glavu.

Bio je i u Juárezu u vrijeme meksičkog rata protiv droge, u svijet poslao dokaze o katastrofalnim posljedicama razornog potresa na Haitiju, o epidemiji gladi u Bangladešu, zabilježio sukobe londonskih bandi i policije, građanski rat u Šri Lanki, potresne scene iz Darfura... Njegove su fotografije dale povoda američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu da pokrene invaziju na Panamu.

Ron Haviv i njegov kolega, fotoreporter Christopher Morris trenutno su u Zagrebu. Morris je stigao ravno iz Vukovara, u kojem se prisjetio mračnih događaja iz devedesetih, a Haviv je došao iz Sarajeva. Njih će dvojica u utorak u 19 sati u Branimir centru održati predavanje o ratnim fotografijama nastalim između 1991. i 2000. godine, a potom će od srijede do petka voditi besplatnu trodnevnu radionicu u organizaciji VII Akademije i zagrebačkog Muzeja ratne fotografije.

Koja vam se fotografija iz rata u Hrvatskoj najviše urezala u pamćenje? Neka zbog koje ste požalili što se izlažete opasnosti ili vas je uvjerila da činite pravu stvar?

'Fotografija srpskih dobrovoljaca koji se ljube ispred križa u Vukovaru, na dan pada grada', reći će Haviv nakon dužeg razmišljanja. 'Ta je slika toliko čudna, tako kontrastna, puna apsurda jer prikazuje nečije slavlje na kraju brutalnog sukoba u kojem je patilo toliko ljudi. A pred vama stoje ljudi koji se ponašaju kao da žive najsretniji dan svog života. Taj je prizor u totalnom neskladu sa stvarnošću koja ih je okruživala.'

Njegova je fotografija i ona na kojoj otac i sin zagrljeni poziraju u četničkim odorama...

'To je slikano tri-četiri dana nakon pada Vukovara. Otac je sudjelovao u sukobima pa je doveo sina da ga slika i pokaže mu: Sine, vidi što je tata učinio!' prisjeća se Haviv. 'Taj me prizor podsjeća na 'Paklenu naranču', ma toliko se čudnih i groznih stvari događalo tih dana...'

Ne znam koliko ste svjesni toga, ali vaše fotografije doista su se usjekle u pamćenje cijelih naroda...

'To je i bila namjera; ovjekovječiti prizore koje će ljudi zapamtiti, da iz njih nešto shvate i nauče, da zastanu i kažu: učinimo nešto da se to više nikada ne ponovi', kaže Haviv. 'Kamo god idem, cilj mi je barem pokušati dokumentirati ono što se događa. Poput Vukovara, prošlo je otad skoro 30 godina, ali poruka je još uvijek aktualna.'

S obzirom na to da je bio na mnogim stranama svijeta i vidio mnoge ratove, pitamo Haviva imaju li sva ta mjesta i svi ti ratovi neke dodirne točke.

'Postoje sitne razlike, ali ono najvažnije uvijek je isto, u Africi, na Bliskom istoku, u Hrvatskoj, Bosni... ideja o dehumanizaciji drugih. Drugih', naglašava Haviv svoju misao. 'Da s druge strane nije stvarna osoba, nego netko Drugi i Drugačiji. A kad uvjerite ljude da s druge strane nije ljudska osoba, svako ratovanje i sva ta ubijanja Drugih i njihove djece, koja su također oni Drugi - sve to postaje puno lakše.'

Dehumanizacija Drugih i Drugačijih olakšava ljudima to da se međusobno ubijaju, uvjeren je Haviv, a nagledao se i previše ubojstava i zvjerstava svih oblika.

'Svojim fotografijama nastojim pokazati ljudima da ne postoje Drugi - da smo isti kao oni i da su oni isti kao mi. Više nas toga spaja nego dijeli', kaže Haviv. Postoje različiti jezici, različite religije, ali na kraju, u svojoj osnovi, svi smo mi samo ljudi.'

Pitamo ga što to pokreće ljude da izgube razum i pretvaraju se u zvijeri - je li to možda strah.

'Svakako. Strah je u osnovi sveg zla. Strah hoćete li preživjeti, vi i vaša obitelj, strah da je ugrožen opstanak vašeg plemena. Političari se služe tim zlom i iskorištavaju ga. Pritom rabe medije pod svojom vlašću i koriste propagandu kako bi naglašavali razlike, a ljude onda nije teško zaplašiti i lako ih je nagovoriti da uzmu oružje u ruke.'

Fotografija je mlada umjetnost; postoji nešto više od stoljeća, a već je ugrožena novim medijima. Je li ona i dalje moćan medij kao nekad ili je sad sva pažnja usmjerena na filmove s interneta...

'Stvari se mijenjaju, no još postoje ljudi koji vjeruju u moć fotografije', otkriva Haviv. 'Samo prošle godine slikano je trilijun fotografija, no one izuzetne uvijek se izdignu iz tog mora informacija i postanu dijelom naših života. Eto, spomenemo li izbjegličku krizu, većina pomisli na sliku mrtvog dječaka koji leži na plaži.'

A kako bi fotografija i ubuduće pronosila istinu širom svijeta, Ron Haviv i njegovi kolege osnovali su fotografsku agenciju VII Academy. Njihov je zadatak pronaći drugačije putove i načine financiranja kako fotoreporteri ne bi ostali bez posla. Svoje vrijeme rado troše i na podučavanje mladih fotoreportera iz cijelog svijeta, a upravo zbog toga ovih dana nalaze se i u Zagrebu.

'Činimo to kako bismo bili sigurni da će i sljedeća generacija moći i znati ispričati svoju priču. Imamo radionice, školu u Sarajevu, otvorenu za zainteresirane iz cijele regije; među njima je i nekoliko polaznika iz Hrvatske', otkriva Haviv. 'Ove godine besplatno smo podučili 400 mladih fotoreportera širom svijeta. I doista nam je stalo da vještinu pričanja priče fotografijom prenesemo sljedećoj generaciji.'

Na pitanje može li mirno spavati poslije svega što je vidio i proživio Haviv odgovara:

'Naravno da sam s vremenom obolio od PTSP-a i potražio profesionalnu pomoć, ali mogu reći da nakon svega mirno spavam', otkriva Haviv.

'Vjerujem da je moj rad ostavio traga, da su ljudi naučili nešto iz mojih fotografija - eto, neke su bile i dokazni materijal u Haagu... Mislim da je vrijedilo.'