Ne događa se ovih dana ništa što se nije moglo predvidjeti i očekivati. Borba protiv korupcije se nastavlja i pravna država počinje 'udarati' sve do vrhova - najveće oporbene stranke. Radnici, čije firme odlaze u stečaj, svoju ljutnju ublažavaju prosvjednim skupovima prije nego će, neizbježno, s radnom knjižicom u ruci stati u red lokalnoga Zavoda za zapošljavanje. Oni koje je država prodala 'krivim' vlasnicima idu čak i dalje te štrajkom glađu pokušavaju izboriti kakvu-takvu pravdu. Seljaci kojima je netko nekad nešto bio obećao, ispunjenje svojih obećanja traže na cesti, prije nego što će traktorima koje još nisu ni otplatili bankama, krenuti put Zagreba.

Friščića ne brinu smanjeni poticaji, već to što se oko 'njegovih' seljaka sad motaju 'neki drugi momci'

Upravo su ovi potonji, seljaci, postali i politički problem. Ne samo zato što se prosvjed iz Požege i Virovitice poput požara proširio sve do Vukovara, Zaboka i Siska, nego zato što je otkriveno da, zamislite vi to, prosvjedničke punktove obilaze čelnici jedne oporbene stranke - HDSSB-a. Što je, naravno, nedopustivo, jer ako itko ima pravo seljake izvoditi na cestu, onda je to HSS, a ne neki 'glavaševci'. A Josip Friščić nije mogao biti s prosvjednicima na traktorima, jer je najprije tri dana bio negdje drugdje - ne zna se točno gdje - a onda se pojavio na sastanku s predsjednicom Vlade.

I s tog je kriznog sastanka glavnih koalicijskih partnera priopćeno sljedeće. Prvo i prvo, 'ne postoje tri poljoprivredne politike!' Da, tri - dodali bi zlobnici - izgleda da ne postoji nijedna! Drugo i drugo, koalicija ide dalje 'punim jedrima'. Ajde dobro, već smo bili zabrinuti za odnose HDZ-a i HSS-a, pa možemo odahnuti! I, treće i treće, problemi se 'ne mogu rješavati na cesti'.

U Hrvatskoj, mnogima je to već itekako jasno, započinje jedan bolan proces otriježnjenja i svođenja stvari u realne okvire. Novca u proračunu za sve ono za što ga je dosad bilo jednostavno nema i, kako stvari stoje, neće ga tako skoro ni biti. Čak i uz krizni porez i povećani PDV prihodi su manji nego prije godinu dana, a uz svakodnevna otpuštanja i stečajeve sutra mogu biti samo još i manji.

Ne čudi stoga što šira javnost ne pokazuje baš neku veću solidarnost sa seljacima kojima se režu poticaji. Ionako se smatra da su dosad bili preveliki. 'Pa bolje da uzimaju njima, nego nama', tješe se drugi korisnici državnoga proračuna, nadajući se da sutra i oni neće doći na red. No na njihovu žalost, vjerojatno hoće, samo što još nitko od njih ne zna ni kad ni kako. I upravo u tome i leži bit problema. U mjerama štednje koje su, kako se čini, počele nitko još ne vidi nikakvog sustava. Naprosto zato što ga nema.

Smanjiti poticaje za 20, 30 ili 40 posto, ili predložiti ukidanje božićnica i naknada za prijevoz zaposlenima u državnim i javnim službama, ili pak uvesti krizni porez i povećati PDV - za to ne treba imati nikakvoga posebnog znanja. No uvesti reda u poticaje na način da oni uistinu idu onima i samo onima koji hranu proizvode ili pak reorganizirati javnu upravu tako da ona postane jeftinija i učinkovitija - to bi već bile mjere za koje bi Vlada, s pravom, dobila široku potporu javnosti.

Možda seljaci ne bi ni bili na cesti da je Vlada, umjesto 'odokativnog' rezanja poticaja, izišla s nekim suvislim planom štednje koji bi imao glavu i rep. Ako se već traži odricanje, onda ga se ne može tražiti samo od jednih, nego od svih ili barem mnogih, a prije svega od onih koji su dosad bili povlašteni. Ako se već zahtijeva žrtva, onda bi trebalo biti jasno na koji rok i za koji cilj. Ako to Vlada nije u stanju učiniti, onda bi za ovu zemlju stvarno bilo bolje da odstupi i preda vlast nekome tko bi to bio u stanju učiniti.

Eh, ali kome? Kome bi, sve kad bi i htjeli, vladajući mogli prepustiti vlast? Gdje je ovih dana čelnik oporbe Zoran Milanović? Što on ili netko od njegovih suradnika misli o smanjenju poticaja seljacima? Kako bi on i njegova stranka odgovorili na ovu krizu? Odgovora na ta pitanja još nema, a oporbenog čelnika u javnost je uspjela izvući tek vijest o podizanju kaznene prijave protiv njegova stranačkog kolege, riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela.

Ako oporba uistinu očekuje prijevremena izbore, kako to tvrdi Ivan Jakovčić, a vlast se tih izbora ne boji, kako s još jednoga stranačkog skupa uzvraća Jadranka Kosor, onda je krajnje vrijeme da se karte stave na stol. I da se napokon vidi što nude jedni, što drugi, a što možda neki treći. Jer, ako se izbora ne boje ni vlast ni oporba, građani ih se zasigurno boje još i manje.