'Prvi put u životu dobio sam pozivnicu za prijem kod predsjednika republike. Ovdje se takvi događaji svako malo organiziraju, za Novu godinu, Božić, Uskrs, Dan domovinske zahvalnosti, Dan nezavisnosti, pa se okupi nacionalna elita i sve to onda uslikaju nacionalni tabloidi, i onda se zna ko je ko u Hrvatskoj, za sljedeći kratkoročni period. Ono što je ATP lista u svijetu tenisa, to su predsjednički prijemi u svijetu Hrvata', piše Jergović.

Čim je zakoračio u lijepo osvijetljeni secesijski prostor MUO-a, Jergović se susreo s likovima koji su se dobrih dvadeset godina trudili da se takav događaj nikad ne dogodi.

'Recimo, glavni urednik, komentatori i poslovodstvo Večernjega lista, novina čiji me je komentator onomad napao da sam komunist i Jugoslavenčina, jer sam u nekome članku napisao 'takozvana Nezavisna Država Hrvatska'. A povodom romana 'Otac', što ga objavih u Beogradu, u potjernici koju u Večernjaku rasprostrše na dvije stranice, napisali su da je to knjiga s kojom iz Beograda pucam po Zagrebu. Općenito, za komentatore tih novina ne postoji razlika između Tadića i Miloševića, a jedan od njih, stanoviti Ivkošić, četnika vidi i u Danilu Kišu', piše Jergović u Politici.

Jergović, književnik i novinar Jutarnjeg lista, pita se zašto su takvi ljudi došli na taj prijem: 'Zašto gotovo s erotskom žudnjom čekaju kada će se pojaviti predsjednik Srbije, koji nešto kasni? Pa onda urednička i rukovodeća ekipa Hrvatske radiotelevizije, pa ministri iz raznih Tuđmanovih vlada, pa etnički čistači nacionalnog pravosuđa… Zašto su svi ti ljudi došli, i zašto mi se čini da me gledaju nekako s prijekorom, kao da sam im nešto kriv?'

Tekst zaključuje konstatacijom kako sedamnaest godina kasnije, hrvatski uglednici na prijemu u čast predsjednika Srbije gledaju ga onako kako ga je gledao policijski inspektor, koji ga je uhitio prije desetak godina nakratko nakon susreta srpskih i hrvatskih intelektualaca.