Gambarimasu je pojam koji povezuje, na primjer, vrijednost uspravnosti i poštenja, ali i žrtve odnosno predanost bušidu, samurajskom kodeksu časti koji se prenosi s koljena na koljeno i koji je bio temelj za oporavak Japana nakon katastrofalnoga poraza u Drugome svjetskome ratu, ali i sramote zbog divljačkoga ponašanja japanskih vojnika spram porobljenih naroda na Pacifiku.

Nekoliko desetljeća krize nisu slomili kulturu Japanaca koji svakodnevno i u svakoj prilici ponavljaju tu važnu riječ, pojam koji opisuje duh koji govori o onima koji u pogođenim područjima nakon potresa i cunamija ili, zatim, nakon havarije u centralama Fukušima 1, nakon što čekaju u dugome, zaista dugome redu da napune kanistar s vodom i opet odlaze na kraj reda kako bi mogli napuniti i drugi.

To je duh koji većinu ne tjera u očaj jer, unatoč strahu i neimaštini, ostaju vjerni zemlji u kojoj su rođeni i kojoj pripadaju ali i zadaći koja je pred njima.

Svakako, militaristički je duh prisutan u japanskome društvu, ali je filozofija gambarimasu puno starija stvar. Ona dolazi iz prirode života tijekom stoljeća, naročito i razvoja harmonije u poljoprivredi (poznatija kao 'wa'), kohezivnog elementa, bez kojeg nema temelja za sadnju riže koja je nahranila ovu naciju, u zemlji koja i ne nudi jako puno.

Pojam 'wa' dolazi iz konfucionizma, sustava koji promatra ljudsku osobu kao nužnu socijalnu jedinku, obaveznu služiti zajednici.

Tek tada shvaćamo legendarnu pripovijest o 47 ronina, događaja iz XVIII. stoljeća, koji se pretvorio u jedna od najvećih mitova Japana i koji govori o maloj vojsci samuraja koji su čekali strpljivo kako bi osvetili ubojstvo svog gospodara, a onda se slobodno predali vlasti kako bi izvršili seppuku, ritualno samoubojstvo razaranjem utrobe.

Upravo je taj duh onaj isti koji tjera onih pedeset radnika da rade na gotovo nemogućoj misiji hlađenja na reaktorima Fukušime, iako im je jasno da će, po svemu sudeći, uspiju ili ne, umrijeti od posljedica radijacije. Oni, to ne rade da bi bili heroji. Oni sebi govore gambarimasu

Ipak, ne može se reći isto o japanskim liderima. Vlada premijera Naotoa Kana budi sve veća razočaranja i sumnje, a polemični pisac i gradonačelnik Tokija Shintaro Ishihara, proslavio se u ponedjeljak stupidnim zaključkom da je cunami 'Božja kazna' zbog nevaljalog ponašanja Japanaca.

Kao što je ovaj novinar svojim očima vidio, sredinom devedesetih, i kako se Japan dokazao svijetu nakon strahovitoga potresa i devastacije Kobea 1995, japanski se narod vrlo često pokazao superiornijim od svojih vlasti i u ovim trenucima može sebi reći (a mi to zajedno s njima ponoviti): 'Ganbaru, Nihon!' to jest: 'Ustraj, Japane, daj najbolje od sebe!'