Zakoni, politika i propisi u mnogim državama svijeta u određenoj mjeri ženama ograničavaju izbor odjeće i izgleda. U većini njih posljednjih godina zabranjuje se nošenje vjerske odjeće na javnim mjestima, dok se u puno manjem broju zemalja, uglavnom muslimanskih, od žena zahtijeva da nose određeni tip odjeće (hidžab, nikab, burka…) koja odražava njihovu vjersku tradiciju. Pew Research Centar u dijelu svoje godišnje studije prati brojne države u kojima se na određenoj razini, nacionalnoj, provincijalnoj ili lokalnoj, regulira ‘nošenje vjerskih simbola poput pokrivala za glavu kod žena i dlaka na licu muškaraca’. U istraživanju je istaknuto kako 50 od 198 država i teritorija imaju barem jedan zakon ili pravilo koje regulira vjersko odijevanje u 2012. i 2013. godini
Dok se neki od zakona ili pravila primjenjuju širom zemlje, drugi su bili nametnutni samo u provincijama, državama ili na lokalnoj razini. Tako je istovremeno na području jedne države, Rusije, ženama bilo zabranjeno nositi vjersku odjeću, recimo na području Stavropola. Tamo su muslimanske marame ili hidžabi zabranjeni u javnim školama, dok se od žena u Čečeniji zahtijeva da ih nose u svim javnim zgradama.
Ograničenja u nošenju vjerske odjeće posebno su bila česta u Europi. U Francuskoj, primjerice, vlasti i dalje provode zakon iz 2010. prema kojemu se zabranjuje pokrivanje lica na javnim mjestima, što uključuje državne zgrade, javni prijevoz, ali i restorane i kina. Onima koji se policiji odbiju otkriti, prijeti novčana kazna ili pohađanje nastave o državljanstvu, navodi se u Pew Researchu.
Slična politika bila je na snazi i u Belgiji, gdje je policija provodila državni zakon iz 2011. prema kojemu je zabranjeno prekrivanje lica ili njegova većeg dijela na javnim mjestima. Prekršitelji bi zbog toga mogli završiti u pritvoru i do sedam dana, a Ustavni sud je takvu zabranu i potvrdio u prosincu 2012. obrazlažući da je takvo pravilo bilo nužno radi zaštite javne sigurnosti, osiguranja jednakosti između muškaraca i žena te očuvanja ‘određene koncepcije 'zajedničkog života' u društvu’.
Žustro se oko nošenja hidžaba raspravlja i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Tamo pravnice muslimanke ne žele prihvatiti zabranu njegova nošenja. Debata se razvila nakon što je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH (VSTV) potvrdilo svoj zaključak da je 'potrebno rukovoditeljima pravosudnih institucija skrenuti pozornost na zabranu nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama’. Zabrana se, kako je prenio DW, odnosi na sva vjerska obilježja, i kršćanski križ, ali je najviše nezadovoljstva izazvala među muslimanskim stanovništvom. Muslimanke koje nose maramu izišle su na ulice kako bi prosvjedovale protiv takve zabrane pod motom ‘Hidžab – moje pravo, moj izbor’.
Njemački ustavni sud je prošle godine promijenio svoju odluku iz 2003. godine prema kojoj je bilo moguće da savezne pokrajine paušalno zabrane nošenje marama nastavnicama u školama. One sada na nastavu mogu s maramama.
Dok četiri bliskoistočne i sjevernoafričke zemlje, Irak, Libija, Saudijska Arabija i Sudan, imaju zakone koji zahtijevaju da žene nose vjersku odjeću, u Alžiru, Egiptu, Izraelu i Omanu na snazi je pravilo koje ih ograničava da se tako odijevaju samo u određenim situacijama. Tako je, primjerice, u Egiptu vlada zabranila ženskim zaposlenicima nacionalnog avioprijevoznika nošenje hidžaba na poslu do 2018., a i snage sigurnosti u Izraelu sprječavaju nekim palestinskim ženskim zatvorenicama da ga imaju tijekom izdržavanja kazne.
U Alžiru je ženama zaposlenima u vladi dopušteno nošenje marama i pokrivala za lice, islamskih velova (nikaba), ali vlasti obeshrabruju određene zaposlenike od toga jer bi mogli ‘zakomplicirati uspješnost svojih službenih dužnosti’. U Omanu je dopušteno da žene na službenim fotografijama imaju marame, ali ne i pokrivala za lice.
Izvori korišteni u ovom istraživanju nisu detektirali ijednu državu u Americi u kojoj bi žene morale nositi vjerske haljine 2012-2013. No Kanada je ograničila žensko vjersko ruho. Tako kandidati za dobivanje njihova državljanstva moraju ukloniti sva pokrivala za lice prilikom polaganja zakletve.
Za svoj godišnji indeks mjerenja stupnja socijalnih sukoba, a koji uključuje i religiju širom svijeta, Pew Research Centar kao jednu od 13 mjera koristi i uznemiravanje žena zbog vjerske odjeće. Prema prikupljenim podacima, relativno malo europskih država, tri od 45, odnosno sedam posto, imale su incidente u kojima su žene bile uznemiravane jer nisu nosile vjersku odjeću. U ruskoj republici Čečeniji tako su žene prisiljavane na nošenje marama na javnim mjestima, što je dio kampanje predsjednika Ramzana Kadyrova nazvane ‘kampanja vrline’, a u glavnom gradu Groznom nekoliko je žena napadnuto paintball puškama jer su se u javnosti pojavile bez marame.
Najveći postotak država gdje se žene zbog nenošenja vjerske odjeće uznemiravaju, navodi se Pew Researchu, jesu na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Tako su, primjerice, u srpnju 2012. godine islamski pobunjenici koji su zauzeli četvrt Aleppo u Siriji izdali fetvu ili vjerski proglas u kojem zahtijevaju od svih žena da se odijevaju prema konzervativnim standardima koji uključuju i zabranu zbog pripijene odjeće i šminke.
