‘Đakić i HDZ sjete se Jastreba samo kad nešto trebaju. Nisu poduzeli ništa da mu pomognu. Gdje je sada Jadranka Kosor?’ pita se Terezija Dedaković, Milina supruga, koja je u punom smislu riječi njegova glasnogovornica.

‘Kad su krenuli Facebook prosvjedi, kada je proljetos Pernar digao dreku, panično je zvala: ‘Halo, Jastrebe, dođi’ i plakala nad tužnim braniteljskim sudbinama... Gdje je danas? Što radi? Gdje je bivši ministar Pero Čobanković? Lijepo ga pozdravljam i poručujem mu da mu je prijatelj teško bolestan’, ogorčena je Terezija zbog svega što s bolesnim suprugom prolazi posljednjih godina, uz ignoriranje onih koji su na njegovoj slavi sve vrijeme gradili političke karijere.

‘Hvala gospodinu Šeksu i našim dragim prijateljima iz HDZ-a koji se nisu udostojili ni nazvati i pitati: 'Jastrebe, konju, kako si.' Jedini koji se sjetio nazvati je Zvonko Milas, naš prijatelj Vukovarac, kojeg ne doživljavam kao saborskog zastupnika i pripadnika HDZ-ove elite. Josip Đakić živi tu u Pitomači, poznamo se iz djetinjstva, ali u ovim teškim danima nije nazvao Jastreba i pitao kako je. Prema tome, neka izvole začepiti gubice i šutjeti’, odrješita je Tezera.

Nije mogao ni na pokop prijatelja

Stigavši na njihovo imanje u Ferdinandovcu nedaleko od Đurđevca, zatekli smo Jastreba kako u blagovaonici sjedi s četvoricom policijskih specijalaca PU Koprivničko-križevačke iz jedinice Prvi hrvatski redarstvenik.

‘To su njegovi prijatelji i poštovatelji s kojima osjeća zajedničku patnju i nepravdu. Upravo smo bili na posljednjem ispraćaju generala Miralema Alečkovića, branitelja Pakraca, našeg dragog prijatelja koji je obišao sva ratišta, omirisao krv i dao život za Hrvatsku. Bio je to više nego jadan pogreb na koji nitko iz državnog vrha nije došao. Kada sam se vratila doma, muž mi je plakao kao malo dijete, nije mogao prijatelju i suborcu otići ni na sprovod. Onda sam mu htjela izmjeriti šećer i vidjela da više nemam trakica za to. Nazvala sam doktora, ali ih nisam mogla dobiti, jer smo potrošili mjesečnu normu. Tada mi se sve srušilo’, priča nam Tereza što ju je prije nekoliko dana ponukalo na javni vapaj za pomoć Jastrebu, čije je teško zdravstveno stanje šokiralo naciju.

Medijsku prašinu podigao je njihov prijatelj Mladen Pavković, predsjednik Udruge branitelja Podravke, koji dobro zna u kakvoj je situaciji Jastreb. Terezija nam je jasno opisala njihove zajedničke osjećaje:

‘Dosta nam je hrvatske šutnje i pljuvanja po hrvatskim braniteljima. Mnogo je bolesnih među njima koji ne mogu dobiti osnovna ortopedska pomagala i lijekove, koji su sami, gladni, bijedni i ne mogu do medija. A bili su u ratu. Gdje su oni? Dosta mi je nepravde i cirkusa, ovog iživljavanja prema braniteljima i običnim ljudima, ali oni ne mogu ovako dreknuti kao mi i privući pozornost javnosti. Zato ovo što radimo nije borba samo za moga supruga, nego za sve njih. Oni su dobri samo kada treba političarima titrati guzice, stvarati nered u njihovu korist ili im odraditi predizborne kampanje. Kada izbori prođu, na branitelje se zaboravi i ostaju prepušteni sami sebi. Smatra ih se privilegiranom kastom, teretom društva i parazitima, pa ostaju obrukani, osramoćeni, izdani i iskorišteni. Javno poručujem ministru Fredu Matiću da očisti lažnjake, odradi posao oko objave Registra branitelja kako Bog zapovijeda, makne smeće iz redova pravih branitelja, a njima da ono što im po pravdi i zakonu pripada.'

Zanimalo nas je i što Jastreb misli o objavi Registra, no on se nit o tomu ne želi izjašnjavati.

‘Jastrebu je svejedno. Sve što je imao reći, rekao je još 1991. godine’, govori umjesto njega supruga. Ljuti se na anonimne pojedince koji po forumima web-portala pišu da je Jastreb debeo kao svinja i da se prežderava, pa navodi kako ima poseban režim prehrane te mu po nalogu liječnika svaka tri sata priprema kuhano povrće i ribu.

‘Nije on kriv što su mu 1991. kralježnicu slomili ljudi koji do danas ni za što nisu odgovarali’, upozorava Terezija Dedaković.

Ni liječničku pratnju za Vukovar...

Govoreći o svom prijatelju, legendarnom ratnom zapovjedniku, policijski specijalci oslovljavaju ga s ‘generale’, premda Mile Dedaković nikad nije unaprijeđen u taj čin.

‘Za nas je on general i tako će uvijek biti’, kratko pojašnjava Dean Kirilenko, dok Jastreb grli svoga prijatelja Ozrena Bizjaka iz Đurđevca, jednoga od četvorice specijalaca koji su ga posjetili.

I Terezija misli kako je Jastrebu odavno trebalo dodijeliti čin ‘koji mu po zakonu, Bogu i pravdi pripada’, ali i tvrdi da to vrijeme nikad neće doći.

‘Kao što se nikad neće poništiti ona sramotna Manolićeva optužnica’, kazala je misleći na nalaz Povjerenstva na čelu s Josipom Manolićem, za utvrđivanje razloga koji su doveli do pada Vukovara.

Jastreb ni ove godine nije bio u Koloni sjećanja u Vukovaru.

‘Nje mi ga bio problem dovesti. Vozim ga već dvadeset godina jer ne može sjesti za volan. Rado bih ga dopeljala i ovaj put, ali mora biti pod respiratorom i primati kisik najmanje 18 sati dnevno, a svaka tri sata mjeriti šećer i jesti. Kako da ga vozim do Vukovara i razmišljam hoće li moći disati i početi se gušiti, hoće li mu pozliti? Jastreb 15 godina spava u fotelji zbog plućnih i srčanih problema. U stvari ne spava, samo drijema’, navodi supruga Tereza i nastavlja:

‘Lani nisam mogla ići u Vukovar zbog obveza na imanju, pa sam tražila liječničku pratnju kako bi u kolicima mogao u kolonu. No nisu mi odobrili tu pomoć, niti sam nekome mogla platiti da ga vozi. Žalosno je da su se tako ponijeli prema njemu. Ako zapovjednik obrane Vukovara nije zaslužio medicinsku pratnju, onda je jadan taj Vukovar i njegova žrtva. Ove godine zvao ga je Branko Borković i sestra pokojnog Đereka Sokola kojeg je strašno volio. Jako mu je teško bilo što nije išao. Cijelo je vrijeme proveo pred televizorom i silovao daljinski upravljač, išao s programa na program... Bila sam jako ljuta, ogorčena i bijesna.'

Bolesti jedna na drugu...

Mile Dedaković – Jastreb ranjen je u nogu krhotinom granate u Vukovaru i otrgnut mu je komadić desnoga koljena.

‘Tu su nogu posebno obrađivali batinaši Krišto, Gaćina i ekipa u kotlovnici na Lašćinskoj. Slomili su mu kralježnicu i odbili bubreg, mučili ga na vrućini bez vode. Jastreb nema žuč, ima kroničnu upalu gušterače, na marivarinu je radi prorjeđivanja krvi da ne strada od ugruška. Ima neizlječivu, tvrdokornu insomniju, sindrom kronične razbuđenosti, pa ne spava nego samo drijema dvadeset godina. Dnevno pije 1.500 mg edemida kako bi mogao mokriti. Potkoljenice su mu u jednoj rani iz koje curi gnoj i krv. Liječnici su mi rekli da je to lihen s kojim ću teško izići na kraj. Dobiva skupe trakice s dodatkom srebra za te rane i šparam na njima da ne oštetim HZZO i Ministarstvo zdravlja. Ima i početak psorijaze. Dobiva inzulin i dodatke prehrani za čišćenje organizma, ali kilogrami ne odlaze, jer se ne kreće i ne troši. Kada ustane, ponekad samo padne jer mu noge i kralježnica otkažu. Kako ga ne mogu sama podići, pomažu mi zet i kćer, radnik Saša i tko već stigne.’

‘Zahvaljujući mojoj dreci i potpori novinara koji su uz Jastreba bili i 1991., nešto se počelo brže rješavati. I u onoj kotlovnici bi istrunuo da i tada nije bilo novinara. Nešto se u društvu iz korijena mora mijenjati.’

Tereza navodi da je Jastreb razočaran kako odnosom prema braniteljima tako i sveukupnim stanjem u državi, jer to nije ono za što se u ratu borio.

‘Nismo se borili za dvjesto bogatih obitelji. Kleptomani su uspješno odradili svoj dio posla, a sada se guli mali čovjek. Mi smo zbilja stoka sitnog zuba’, ističe Terezija i navodi primjer:

‘U bolnicu u Koprivnici liječnica na Koronarnom odjelu pošalje me doma da mu donesem terapiju. Kada zbog toga negodujem, pite me znam li koliko dan liječenja moga muža stoji ovu državu? Onda moj muž pita zašto mora nositi svoje lijekove u koprivničku bolnicu kada u druge ne mora, a ja mu kažem što mi je rekla liječnica, pa onda on podivlja i ne želi više ostati ondje. Ili, krene mu krv iz nosa i na Hitnoj pomoći mu naprave tamponadu. Vratim se doma, a tamponada mu prokrvarila. Vozim ga ponovno na Hitnu, promijene mu tamponadu, pa ga opet vrate doma. Na trećem dolasku sam podivljala i rekla doktorici neka se prestanu igrati Boga i odvezu ga u bolnicu. Kaže mi doktorica iz Molvi:

'Imate auto, pa si ga vozite...'. A što ako mi iskrvati? - pitam. 'Ako se požurite, neće vam iskrvariti'... I sad ja trebam juriti cestama i stradati. On je zbog toga razočaran, a ja sam bijesna i mogla bih nekoga zadaviti.'

Pokopali mu ideale

‘Jastreb više nema nikakvih želja. Njegove su ideale pokopali. On ima svoje povrće, kuhanu ribu, tablete, mene koja ga njegujem, ima svoju kćer Jelenu koju treba doškolovati. Dijete je odraslo s vojskom, pa nakon fakulteta želi raditi u vojsci i psihološki pomagati vojnicima. Tražili smo da joj se omogući odlazak na prijevremeno dobrovoljno služenje vojnog roka, ali su nam rekli da se tri i pol godine čeka poziv na zdravstveni pregled. Hvala, više vas nikad ništa neću tražiti...’, povjerila nam se Terezija Dedaković