Dođe vam da se zamislite, zar ne? Koji kufer je to s novim klincima? Tamo negdje u moje vrijeme – kada su se igre vraćale 'distributerima' nakon što je disketa imala bed sektore, nikog nije bila briga za standarde. Bio si sretan ako si se uopće mogao igrati. A ako jesi, potrudio si se da svaka prokleta igra koju uspiješ pokrenuti bude nešto u čemu uživaš. Da, rekao bih da je u starim igrama ponekad za pokretanje bilo dovoljno da ima sintetiziranu glazbu ili govor. Danas? Danas sve dolazi na rate. Sve ima tajni kod za otključavanje, sve ima određeni rejting.

Priznajte si, ljudi, postali smo razmaženi. Gejming je postao razmažen. U doba kada je čovjek bio oduševljen činjenicom da igra naslov s interesantnom glazbom i pričom, poimanje gejminga bilo je puno jednostavnije. Barem u ovdašnjim brdovitim balkanskim krajevima. Nota bene, govorimo o drugom dijelu osamdesetih godina prošlog stoljeća – vrijeme kada su informatika, 'internetovi' i slične mistične sile bile nešto o čemu se samo povremeno pričalo. Tada je trend bio nabaviti igru, izigrati je do iznemoglosti te je nakon toga izigrati do iznemoglosti s prijateljima.

Multiplayer je bio luksuz, zvučne kartice alati hedonizma, a joystici... Pa recimo da su tada bili rezervirani za 'one kompove za igre' poput Amige ili C64. Mnogo puta, PC gejmer razmišljao je o tome kako bi bilo bolje da je vlasnik tih platformi, kako svima puca ona stvar za njihovo računalo i kako su načelno u lošijem položaju od amigaša, komodoraša i onih prokletih buržuja – konzolaša. Kvragu, ne mogu se sjetiti koliko sam puta s prijateljima premotavao VHS kazete sa snimljenim Nintendovim reklamama za konzole maštajući kako bi bilo kul posjedovati jednu.

Kada bih naišao na nekoga tko je posjedovao jednu od njih, pa bio mi je najbolji prijatelj sve dok je bilo baterije u Gameboyu. Naravno, u to doba ne razmišljaš o moralnosti. Postoje kul klinci i klošari (PC klinci). Danas, fleš unaprijed dvadeset godina, kladim se da bi tadašnji PC gejmer pao na guzicu koliko se gejming promijenio. Mislim, nije problem u samoj srži igara. Prije smo se zabavljali isto kao i danas. Fascinantan razlog zbog kojeg je, među ostalim, i nastao ovaj članak jest taj koliko se publika razmazila. Štoviše, koliko su se developeri razbahatili.

Nekad prije, industrija igara bila je kao i danas. Da se razumijemo, ni u to doba sve nije bilo crno-bijelo; išlo se rukom za kruhom (ili u nekim slučajevima za svežnjevima novčanica, zlatnim peharima punjenim dijamantima i polugama od kriptonita). Međutim, igre kao takve predstavljale su dašak nevinosti. Što zbog tehnologije, što zbog činjenice da, barem po terminima svijeta igara, naš prostor u to je doba bio više manje vukojebina. Igre su u to doba imale šarma.

Nijedna igra nije bila razvikana u medijima, nijedan naslov nije trebao monumentalne reklame da bi se prodao. Nisu postojale histerične grupe fanova koje su zbog fanbojštine bili spremni vrištati na ljude koje u životu nisu upoznali. Nije bilo DLC-ova, online unlockova, specijalnih edicija i zaštita od kopiranja koje vas tjeraju da tijekom igranja imate konstantnu vezu na net i pimpek utaknut u USB produžetak koji provjerava jeste li jedini vlasnik igre. U to doba igre su bile jednostavna, tehnološki zastarjela i maštovita razbibriga.

Što se događa danas? Stvari su se dosta promijenile. Standardi dobrih igara više nisu 'igrivost' i kvaliteta izvedbe. Nope, sada tu mora biti spektakl, epske najave koje traju i po godinu dana, fantastične reklamne kampanje koje više uopće ne liče na reklame. Pazite, developeri danas ne reklamiraju putem tiskovnih i telekomunikacijskih medija. Barem ne u formi klasičnog oglasa. Ne, tu su posebni editorijali, ekskluzivni intervjui, medijski felacio koji su neki servisi spremni ponuditi u zamjenu za dobru novčanu kompenzaciju.

VIDEO CENZURIRAN

I, naravno, tu je sada i čuvena konkurencija. Milijuni dolara investiraju se u nabrijavanje masa, nabavku estradnjaka koji će reklamirati softver ili hardver – sve samo da se isplati investicija. Danas ne postoji nekoliko desetaka dobrih developera. Danas postoje developerske superzvijezde koje raspolažu fantastičnim budžetima, multimilijunskim ugovorima i čiji projekti najčešće iziskuju toliku investiciju od matičnih tvrtaka da jednostavni 'flop' na tržištu rezultira ozbiljnom krizom u tvrtki.

Stvari su se, dragi naši, promijenile. Ne kod malih developera, ruku na srce. Veliki igrači: Activision, Microsoft, Sony, EA. Svi su spremni, koliko god znaju, pretvoriti gaming u biznis tako da ga guraju u mainstream. Čine ga zabavnim masama. A što je sa samim igrama? Osim tehnološkog napretka i većih hardverskih zahtjeva, njihova namjera (minus MMO-ova koji muzu novac na mjesečnoj bazi) ostala je ista. I dalje se radi o zabavnom softveru za koji pljunete koju kintu (ili ih skinete s torrenta, kao što to velik broj klinaca danas radi). Njihova je osnovna funkcija ostala – zabava.

Zahvaljujući upravo novim medijima, standardi su se promijenili. Ma nisu to samo novi mediji. Igre i zabavni softver puno su dostupniji nego prije. Piratstvo je puno raširenije. Gejmeri, barem kod nas, u velikom broju slučajeva ne poštuju igre koje igraju. Ne poštuju rad koji je u njih unesen. Također, ne shvaćaju koliku štetu to donosi malim developerima. Zahvaljujući ovakvu stavu – velike tvrtke koje izbacuju serijski štancane 'igre za mase' dobivaju profit čistom računicom. Prodajte skupu igru na više platformi, po mogućnosti na kojima ne možete igrati piratske kopije –  i imate profit.

Tu su i DLC-ovi. O, ti slatki DLC-ovi... Neke stvari koje ste prije dobivali u patchevima i ekspanzijama danas se serviraju u obliku dodatno plaćenih sadržaja. Zar nismo igru već platili kako bismo uživali u njoj? Zar je potrebno da dva tjedna nakon izlaska igre dolazi DLC koji nudi još par sati igre? Odakle dolaze takve vrijednosti? Tko ih zapravo puši? Pa većinom isti ljudi koji prigovaraju. Nerijetko moramo priznati da, ma koliko preziremo sustav prodaje igara 'plati pa nadoplati' – rado čekamo kvalitetne dodatne sadržaje. Nekako smo se uljuljali u ravnodušnost. Uostalom, tu su uvijek ti čuveni torrenti ako postanemo škrti, zar ne?

No pitanje je vezano uz prihvatljivost ovakva stava. Zar smo zaista postali toliko razmaženi i lijeni da smo spremni tolerirati usrane kopije igara koje smo gledali prije godinu dana samo zato što developer misli da se franšiza može i dalje musti? Zar zaista misle kako masivna prepucavanja u medijima donose nešto više? Nažalost, sve te stvari jako dobro funkcioniraju. Na nama, veteranima gejminga, jedino je da promatramo kako se svijet mijenja. Stvari nisu loše, da budemo jasni. Hitovi poput Witchera, Fallouta i Skyrima svjedoče da igre mogu biti pripovjedači. Jedino pitanje je, koliko smo pušenja spremni dati distributerskim divovima prije nego što svim fanboyima dođe preko glave raditi posao za tvrtke kojima daju novac. Neka nas oduševe kvalitetom, a ne reklamom. Smatramo da to, kad toliko već volimo igre, u potpunosti zaslužujemo.