No ovih dana najavljeni generalni štrajk koji će se održati 29. ožujka stiže kao kanta hladne vode, kada se zaokružuje stotinjak dana od stupanja na funkciju predsjednika vlade.

To, da štrajk stiže tako rano, za Mariana Rajoya može biti dobra vijest jer se njegova vlada nije imala vremena pokazati u svim svojim možebitnim slabim točkama, ali i loša ako od sutra, kada kreću demonstracije, ne iskoristi preostalo vrijeme da sa sindikatima nađe nekakav zajednički jezik.

Radničke organizacije optužuju ovu konzervativnu vladu za 'nesavjesnost', štoviše, za 'brutalnost bez presedana' jer provode reformu zakona o radu koja će (iako ima podršku Bruxellesa) još više povećati ionako golemu stopu nezaposlenosti u Španjolskoj.

Ljevici inače sklon, najveći španjolski dnevnik El País u jučerašnjem uvodniku ne hrabri sindikate jer, ma koliko možda i bili u pravu, 'španjolska ekonomija sada najmanje treba takvu drastičnu mjeru'.

Naime, Španjolska je, bez ikakve sumnje, potencija u padu. Zemlja je, kažu neki analitičari, u gorem stanju nego katastrofične 1898. godine, kada je izgubila Kubu i Filipine: nezaposlenost raste, marginalizacija mladih još više, anemičnost parlamenta je već predmet otvorenih ili otrovnih viceva na cesti, korupcija u strankama neviđena (korupcija je čak zahvatila i kraljevsku obitelj), a strah zahvaća sve više slojeva, a ne samo načete i potresene srednje klase.

Na tisuće visokoškolovanih Španjolaca bježi u Latinsku Ameriku, kao nakon velike depresije tridesetih godina XX. stoljeća, i Španjolska je, zaključuje uvodničar rečenog madridskog dnevnika, blizu granice iza koje se pada u provaliju. Tomu generalni štrajk, misli se, može samo pomoći.