Taj zaključak u komentaru 'Što otkriva Karadžićeva putovnica?' iznosi glavni urednik tjednika Ivan Miklenić u povodu nevjerojatna i šokantna podatka da je među drugim srbijanskim i svjetskim kriminalcima po lažnu putovnicu u samo središte Zagreba osobno došao i Radovan Karadžić, osumnjičeni za genocid i druge zločine.

'Već sama mogućnost, a još više znatna vjerojatnost, da je taj čovjek koji je strahovito okrvavio svoje ruke došao uz prijevaru u posjed izvorne hrvatske putovnice, predstavlja golemu sramotu za sve hrvatske obavještajne službe, policiju, hrvatske državne vlasti i samu Hrvatsku', navodi se u komentaru.

Miklenić smatra ako se pretpostavi da je vjerodostojan podatak da se Karadžić 'doslovno ušetao u zgradu u Petrinjskoj' u Zagrebu, onda je riječ o golemom problemu koji ima više razina. 'Prva je razina kriminal koji nikad ne spava i koji je na djelu u gotovo svim segmentima ljudskoga društva. Dobro je što je prepoznata ta razina i što se provodi USKOK-ova istraga koja bi trebala završiti i drastičnim kažnjavanjem sudionika u tom kriminalu s izdavanjem lažnih putovnica', navodi se u komentaru i dodaje kako se pri tome kao problem nameće hoće li se istraga zaustaviti samo na izvršiteljima tih kriminalnih djela, koji su bez sumnje krivi i zaslužuju kaznu, ili će ići dalje do onih koje se sada i ne spominje, a koji su zapravo pravi inspiratori, režiseri i nalogodavci za takvo kriminalno postupanje te je njihova odgovornost i zaslužena kazna neizmjerno veća.

Miklenić smatra kako je druga razina toga problema politika koja je u najmanju ruku zakazala, ako nije i sama kumovala tom kriminalnom djelovanju. 'Činjenica da se izdavanje lažnih hrvatskih putovnica događalo za vrijeme HDZ-ove koalicijske vlasti, otvara s jedne strane pitanje: Jesu li one izravno ili neizravno sudjelovale u tom kriminalu? A s druge strane pitanje: Jesu li mogle spriječiti to kriminalno djelovanje?', navodi se u komentaru.

Miklenić drži da je nesporno da je baš politika, osobito međunarodna - bez obzira na to što se posve drugačije javno govorilo - štitila Karadžića i da nije dopuštala da bude uhićen jer joj to nije bilo u interesu, kao što joj nikada nije bilo u interesu da budu na Haškom sudu optuženi članovi vrha bivše JNA, pa nije isključeno da je netko iz te moćne međunarodne politike 'pritisnuo' hrvatske vlasti da i one daju svoj obol štićenju osobe optužene za genocid i druge zločine, a takvo ponašanje u suvremenoj svjetskoj politici uopće nije neuobičajeno.

'Još je veći problem za Hrvatsku ako hrvatske vlasti uopće nisu znale što se događalo, odnosno ako tu nečasnu rabotu nisu smjele spriječiti. Ako hrvatske vlasti nisu znale jer nisu imale dovoljno osposobljene odgovarajuće sigurnosne službe, onda je to dokaz nesposobnosti i krajnje neodgovornosti tadašnjih vlasti, ne samo na razini ministarstva nadležnog za putovnice nego, počevši od tadašnjega predsjednika države, preko vlade, do Hrvatskoga sabora. Ako pak hrvatske vlasti nisu smjele spriječiti tu nečasnu rabotu, onda je očito da Hrvatskom zapravo ne vladaju oni koji dobiju mandat na izborima nego neki drugi centar ili centri moći', stoji, uz ino, u komentaru 'Glasa Koncila'.