Govoreći na predavanju studentima Sarajevo School of Science and Technology, Hartmann je kazala da takvi problemi nisu postojali samo između Haaga i zemalja bivše Jugoslavije, nego i s pojedinim zapadnim zemljama koje su u nekim slučajevima odbijale pomoći iz više razloga, piše Fena.

Za njih je to, navela je, bio način da zaštite sebe, naprimjer u slučajevima kada su postojale informacije da su znale nešto što ih je moralo navesti da donesu drugačiju odluku.

Haški sud je bio institucija 'bez jedne ruke', jer nije imao svoju policiju te je u potpunosti ovisio o volji zemalja regije da surađuju, a one u razdoblju neposredno nakon rata često nisu bile spremne na suradnju.

Unatoč svim tim problemima, Haški sud je bio uspjeh. Hartmann smatra da bez Suda ne bi bilo privođenja bilo koga pred lice pravde, niti bi bio započet proces prikupljanja materijalnih dokaza.

Pošteno je, međutim, reći da je Haški sud mogao raditi bolje, ustvrdila je Hartmann. Pritom je istaknula da je uspostavljen da bi se sudilo onima s najvišeg nivoa, a već 2000. godine prikupljeno je dovoljno dokaza da se sudi najvišim dužnosnicima. U tom kontekstu, optužnica protiv Slobodana Miloševića za zločine u BiH i Hrvatskoj podignuta tek 2001. godine je točka na kojoj se može kritizirati Sud, iako je zaista trebalo vremena da se prikupi potrebna dokumentacija.

Hartmann je, također, kritizirala tvrdnje da je Haški tribunal trebao doprinijeti pomirenju u regiji. Kaže da je to potpuna glupost jer se radi o kaznenom sudu koji kažnjava, a ne pomiruje. Sud inicira elemente koji su 'sirovi materijal' za početak procesa kao što je pomirenje, odnosno znanje stečeno na Sudu je neophodno zemljama u regiji da pokrenu proces pomirenja, ali to nije ni mogao biti zadatak sudaca i tužitelja.