Nakon što se Saborski Odbor za poljoprivredu u srijedu suglasio da Zakon o genetski modificiranim organizmima (GMO) treba izmijeniti u redovnoj proceduri, a ne po hitnom postupku kako je to htjela Vlada, našim političkim i medijskim prostorom ponovno je zavladala svojevrsna anti-GMO uzbuna – pojavile su se spekulacije da na našim poljima već postoje GMO-i, da izmjene zapravo znače liberalizaciju uzgoja i trgovine GMO-ima, a prema nekim neslužbenim informacijama postoje čak neke struje koje idu toliko daleko da bi voljele zabraniti znanstvena istraživanja u tom području u Hrvatskoj, što bi bio svojevrstan presedan u razvijenom svijetu.
Dr. sc. Valerije Vrček, s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu na HTV-u je upozorio da bi navode o tome da su se na našim poljima pojavili GMO usjevi trebala istražiti policija jer su oni u Hrvatskoj ilegalni i imaju status opojnih droga. Smatra da trebamo biti oprezni i zabrinuti te da je licemjerno što se EU gotovo konsenzusom protivi GMO sjetvi, dok 30-ak milijuna tona GMO soje i kukuruza ulazi u EU kako bi se hranila stoka. Također je ustvrdio da nema istraživanja koja bi pokazala kako GMO hrana utječe na zdravlje životinja.
Zastupnica HRID-a Irena Petrijevčanin Vuksanović u saborskoj se raspravi založila da se čak i tragovi, odnosno prisutnost GMO-a ispod zakonski dopuštene razine od 0,9%, jasno obilježava na proizvodima jer 'građani imaju pravo na potpunu informaciju i mogućnost izbora'.
Uzgoj GMO-a možemo zabraniti
Što se tu zbiva, koji su pravi uzroci političke i medijske halabuke koju slušamo posljednjih dana, imamo li opravdanih razloga za zabrinutost te uopće kako stvari stoje po tom pitanju u Hrvatskoj, pokušali smo doznati od jedne od najmjerodavnijih osoba za tu problematiku, od dr. sc. Domagoja Šimića, predsjednika Vijeća za GMO-e, znanstvenog savjetnika na Poljoprivrednom institutu u Osijeku.
Šimić kaže da je poznato da u Hrvatskoj sve stranke vrlo slično dišu kada su u pitanju GMO-i, odnosno da će svaka vlada, koja god bila na vlasti, donijeti slične zakonske odluke kojima je ključna ideja da Hrvatska bude GMO-free. Smatra da je ključ problema u tome što bi veći dio oporbe volio da u donošenju zakona i oni sudjeluju pa je zato za redovnu, a ne hitnu proceduru. On osobno smatra da je sasvim u redu da ljudi koji su na vlasti preuzmu odgovornost, odnosno da se zakon, koji nikako ne ide za liberalizacijom GMO-a, donese po hitnom postupku upravo kako bi se što prije krenulo u uređivanje sustava u skladu s njime i postupanje po njemu.
Pritom, kaže naš stručnjak, kada se raspravlja o GMO-ima, treba imati na umu da tu postoje tri osnovne praktične, a ne pravne grupe problema koje je važno razdvojiti – proizvodnja usjeva, GMO hrana i znanost. Tu podjelu slijedi i novi prijedlog zakona o GMO-ima.
'Kada je riječ o uzgoju, europski, ali i naši zakoni po prvi puta omogućuju mogućnost ograničavanja ili potpune zabrane pojedinih vrsta GMO-a koji su inače odobreni drugdje u EU', kaže Šimić pa pojašnjava:
'Po prvi puta postoji pravna mogućnost da država članica sama donosi odluku o tome na temelju direktive 2015/412. To je direktiva koja omogućuje zabranu uzgoja usjeva. Stari zakon o GMO-ima nije precizirao procedure inspekcije i nadzora GMO-a koji su bili zabranjeni. Nije bilo definirano postupanje, niti su se znala ovlaštenja pojedinih ministarstava u pojedinim slučajevima. Ima li ili nema GMO-a na našim poljima teško je reći upravo zato što te službe do sada nisu funkcionirale kako treba. Novi zakon precizira kako postupati u slučajevima koji su, kako je i sam Vrček rekao, incidenti ilegalnog uvoza. Njih je moglo biti na našim poljima, no to ne znamo i o tome za sada postoje samo spekulacije budući da je država u tom pogledu bila vrlo ograničena kako u smislu pravnih poluga, tako i u smislu financija. Dakle, ako uopće postoji nešto, radi se samo o mogućim incidentnim slučajevima ilegalnog uvoza GMO sjemena, prije svega soje', pojasnio je Šimić.
S GMO-ima u hrani trebamo naučiti živjeti
Drugu skupinu problema, kaže Šimić, predstavlja GMO-hrana. Tu je situacija malo složenija jer smo dio otvorenog tržišta pa je logično da će se u ljudskoj i životinjskoj hrani na našim policama, zbog tehnoloških procesa, naći nešto GMO hrane, u 99 posto slučajeva samo u tragovima.
'Ti tragovi su neizbježni, a do nas stižu uvozom. Oni su zakonskim rječnikom definirani kao slučajna i tehnički neizbježna kontaminacija, dakle to nije nešto što nastaje namjerno. Oni mogu nastati u svim fazama proizvodnje hrane – od sijanja i sjetve, preko skladištenja do prerade, uglavnom u zemljama koje proizvode GMO-e ili u zemljama koje ih uvoze u većim količinama. Potpunu odsutnost GMO-a mogu garantirati samo oni proizvođači u onim zemljama u kojima nema ni proizvodnje niti uvoza GMO-a. Kod nas su dozvoljeni tragovi GMO-a u hrani do 0,9%. Dakle, potpunu odsutnost GMO-a u hrani praktički je nemoguće garantirati i to treba glasno reći te prihvatiti da je suživot s GMO-ima naša realnost', poručio je naš stručnjak istaknuvši da se GMO hrana može samo regulirati, odnosno nadzirati i kontrolirati.
'Nedavno se digla panika zbog prisutnosti GMO-a kod nas, međutim, treba istaknuti da je nužno dobro procijeniti metode detekcije. Naime, različite privatne kompanije koje rade detekcije mogu koristiti različite metode, a one mogu pokazati svašta. Dakle, metode treba standardizirati kako bismo mogli stvarno objektivno i precizno reći koliko GMO-a ima u hrani. To kvalitetno mogu odraditi samo referentni laboratoriji', kaže Šimić.
Znanstvena istraživanja GMO-a ne brane ni najzatucaniji
Prema našem biotehnologu treća skupina problema su znanstvena istraživanja GMO-a. Istraživanja u zatvorenim sustavima u Hrvatskoj, baš kao i u drugim državama EU, regulirana su te prilično precizno i striktno definirana.
'Naš odbor ima više prijava znanstvenika za istraživanja u zatvorenim sustavima. Prema zakonima EU i Hrvatske ona su dozvoljena i to je jako bitno za našu znanost. Niz istraživačkih grupa radi takva istraživanja u zatvorenim prostorima. Treba imati na umu da se, među ostalim, najnovija istraživanja liječenja raka temelje na genskim modifikacijama kod ljudi i kod životinja. Dakle, možemo reći da su genske modifikacije kao metoda, kao tehnologija neutralne, baš kao i sve druge znanstvene metode poput nuklearne energije. Problem može eventualno biti u zloupotrebi. Prije svega tu mislimo na zloupotrebu u komercijalne svrhe zbog dominacije. No same tehnologije genske modifikacije donijele su puno dobroga', podsjetio je čelnik Vijeća za GMO-e.
Šimić se slaže s kolegama u struci koji upozoravaju da je paranoja koja se širi oko GMO-a neutemeljena te da mnogi argumenti koji se pritom koriste uopće ne stoje. Među njima je i tvrdnja da učinak GMO-a ne možemo znati jer nije istražen. Naime, razne životinje u svijetu se u milijunima hrane GMO-ima već desetljećima, a još uvijek nema dokaza da to na njih ima ikakav efekt. Također je neutemeljen strah zbog unošenja gena drugih organizama. Naime, geni su samo kodirane poruke koje ljudi dijele i s biljkama i sa životinjama. Geni ribe ni po čemu posebnom nisu riblji – ni ne mirišu na ribe, niti je u svakom od njih zabilježeno da rezultiraju škrgama ili ljuskama na koži. Konačno u prirodi ni najmanje nije rijetkost da razne vrste, osobito bakterije i virusi, prenose ili ugrađuju svoje gene u DNK drugih organizama pa to nije rezultiralo nikakvim kataklizmama. Štoviše, u probavnom sustavu organske tvari, uključujući i DNK, se probavljaju i prolaze kroz organizam bez da se ugrađuju u genom.
'Niti jedna ozbiljna znanstvena studija do sada nije pokazala da bi sama tehnologija genske modifikacije mogla biti štetna, osobito ako se kontrolira. No ako se genske modifikacije koriste kako bi stvorile rezistenciju na određene herbicide, poput primjerice glifosata, koji možda može imati toksičan učinak, onda više ne govorimo o štetnosti GMO-a, nego o načinu upotrebe genskih modifikacija. Drugim riječima, ne treba zabranjivati GMO-e nego raspravljati o proizvodima i njihovm namjenama kao što je primjerice rješavanje problema rezistencije na herbicide. Ideja je dakle da se trebamo odrediti prema herbicidima koji možda imaju neke veze s konkretnim GMO-ima, ali ne sa samom tehnologijom. Glifosat se može naći u nekim količinama u usjevima i možda može biti sporan, no on je već star, više nije zaštićen patentom, koristi se i u konvencionalnojm uzgoju, a multinacionalne kompanije sada već imaju neke sasvim druge, nove proizvode u ponudi', objasnio je Šimić ističući da će, kada je riječ o istraživanjima, svaki ozbiljan znanstvenik reći da se ona nikako ne smiju zabraniti.
'Novi zakon omogućuje da se ona provode i u otvorenim sustavima, no uz niz odobrenja različitih ministarstava. Dakle pokusna polja bit će omogućena u istraživačke svrhe. Treba istaknuti da nigdje u svijetu, čak ni u zemljama koje su jako protiv uzgoja GMO-a, istraživanja nisu zabranjena, ni u zatvorenim ni u otvorenim sustavima. Niti jedna zemlja nije toliko zatucana da bi zabranila istraživanja GMO-a. To bi bila glupost i bilo bi jako loše. Mislim da će biti dovoljno pameti i da će u ovoj uobičajenoj proceduri prevladati razumno razmišljanje.
Dakle, da zaključimo, ako smo protiv uzgoja GMO-a, njega smo u stanju zabraniti. GMO hranu možemo samo kontrolirati i ograničiti, ali ne i potpuno zabraniti jer ona je posvuda. Znanstvena istraživanja po mišljenju većine nas u Vijeću za GMO-e, u zatvorenim sustavima ne treba uopće pokušavati zabranjivati, a u otvorenim sustavima, na pokusnim poljima, možemo ih precizno regulirati. Da bismo to učinili treba nam prijedlog o koegzistenciji koji bi trebala odrediti Vlada. Što znači koegzistencija? To je priznanje da s GMO-ima živimo i da treba urediti koegzistenciju. Ona ne znači liberalizaciju tržišta GMO-ima, nego regulaciju', poručuje Šimić.
