Počelo je zaklinjanjem u Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas te slavodobitnim i odlučnim najavljivanjem pete brzine u postupku pridruživanja Europskoj uniji. Završava neizvjesnim europskim perspektivama te najavama nikad teže godine i oskudnim proračunom. ZERP više nitko i ne spominje.

O 2008. godini je riječ, godini u koju se, kako nalaže običaj, ušlo bučno i slavodobitno, a iz koje se izlazi pokunjeno kao rijetko kada. Ne, ne radi se o problemu koji muči jedino Hrvatsku, kriza već mjesecima ima globalni karakter i da hrvatsku Vladu umjesto Ive Sanadera vodi i Zeus osobno na dosta toga ne bi mogao utjecati.

No hrvatska vlast poznata je po sposobnosti prihvaćanja novih i nerješavanja starih problema, pa se recesija ovdje samo pridružila podužoj listi hrvatskih nedaća: kako obuzdati domaću propulzivnu mafiju, kako riješiti granični spor sa Slovenijom, kakav stav zauzeti prema Bosni i Hercegovini, što će nam donijeti tužba protiv Srbije; te kolopletu vječitih dvojbi: što s vlastitim ratnim zločinima, treba li provesti reviziju privatizacije, treba li tragati za lažnim ratnim invalidima, tko je bio veći zločinac bio - Tito ili Pavelić, jesu li više ljudi pobili ustaše ili partizani, je li Thompson pjevač ili nešto više ili nešto gore...

Očekivalo se, dakle, da će se do kraja 2008. uglaviti datum ulaska u EU – umjesto toga, EU je neznatno bliža negoli u ovogodišnjem siječnju, a uskrslo je i pitanje suradnje s Haškim sudom, institucijom koja smatra da joj Hrvatska namjerno ne želi dostaviti topničke dnevnike iz Oluje.

U izdišućoj godini pred Hrvatskom ili, još bolje, u Hrvatskoj, postavilo se i pitanje političke podobnosti na pomalo neuobičajen način: tek koji dan nakon što je vladajuća većina u parlamentu, uz prigodnu dozu bahatosti, usvojila izvještaj Berislava Rončevića, bivšeg ministra unutarnjih poslova, isti je taj Rončević pao kao zrela kruška: smijenjen je zajedno s Anom Lovrin, ministricom pravosuđa i Marijanom Benkom, ravnateljem policije, nakon što su u atentatu u centru Zagreba ubijeni Ivo Pukanić, utemeljitelj Nacionala i njegov suradnik Niko Franjić.

Na čelo policije tada su stigli Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova, te Vladimir Faber, ravnatelj policije, dok je resor pravosuđa dodijeljen Ivanu Šimonoviću. Sva trojica predstavljeni su kao stručni kadrovi, što drugim riječima znači da su se trebala dogoditi ubojstva usred glavnog grada – prije Pukanića smaknuta je i Ivana Hodak, kći Zvonimira, odvjetnika i Ljerke Mintas-Hodak, bivše ministrice – da bi se u hrvatskoj Vladi stidljivo počelo razmišljati o zamjene principa podobnosti principom stručnosti.

Da do toga zaključka vlast nije došla jezivim putem, preko leševa svojih građana, moglo bi se reći da je upravo taj trenutak spoznaje – da bi vladati, naime, mogli i ljudi koji barem površno poznaju svoj posao – bio najdragocjeniji trenutak 2008. godine. Istina, gdjekad smo bilježili i poneku spektakularnu medijsko-policijsku antikorupcijsku akciju kojom bi u najboljem slučaju bivale obuhvaćene slabije poznate javne osobe, no stvar bi nerijetko vrlo brzo padala u zaborav, jer živimo u društvu kampanja u kojemu je ono što se slavodobitno radi danas već sutra potisnuto u drugi plan zarad nove predstave.

Kada se svemu navedenom pribroje i policijske akcije protiv osoba za koje se pretpostavlja da su na internetu postavile satiričku fotomontažu premijera Sanadera u nacističkoj odori, pretežno neuspio prosvjed protiv političke elite organiziran na Facebooku, te činjenica da je Sanader, nakon slavodobitne najave ukidanja božićnice postao planetarno popularnim predmetom sprdnje kao premijer koji je ukrao Božić, dođe se do zaključka da je 2008. bila, ma kako je pokušavali ulickati ovih dana, prilično loša. Nevolja je što su svi izgledi da je bila još i odlična kakva će biti ona u kojoj ćemo zdravlja i sreće, sebi i drugima, poželjeti za manje od pola mjeseca.