'Nisam ja bio umoran od rokenrola, ja sam bio umoran od toga da budem Goran Bregović. Sve ono što sanjaš, da si bogat i da te sve 'ribe' hoće, nakon nekoliko godina ti dosadi. Pogotovo kad se Jugoslavija raspala. Svirao sam pred rat u Srijemskoj Mitrovici, tamo su srpske zastave bile po dubini dvorane, poslije u Vukovaru, isto zastave... Ima i po drugim mjestima okupljanja za zastave, nije rokenrol za to', rekao je Bregović na uvodno pitanje o tome je li ga umorio rock n' roll.

Na konkretnije podpitanje - osjeća li se odgovoran što je bio dio jugoslavenske elite, a nije mogao spasiti Jugoslaviju - Bregović je odgovorio: 'U tom smislu u kojem sam ja bio Jugoslaven bili smo svi. Što je zapravo Jugoslavija? Svatko tko je imao rođaka u Beogradu, Skoplju ili Splitu bio je Jugoslaven. Htio sam zadržati prijateljstva. Ne mislim da sam ja trebao spašavati Jugoslaviju niti je Jugoslaviji bilo spasa, ali na tom emotivnom teritoriju, ja sam još uvijek tu', kaže skladatelj.

Bregović i Tedeschi potom su se dotakli filma Dragana Bjelogrlića 'Toma', koji je, prema Bregovićevim riječima, podsjetnik na to tko smo. 'Ima neku kič toplinu koja nedostaje. Ova generacija, svi imaju neke nove salone koje su si uredili, a zapravo u kuhinji nam i dalje smrdi na kiseli kupus', prokomentirao je.

Upitan o nadahnuću koje dobiva iz folk glazbe te je li on taj koji je uveo folk u rock, Bregović odgovara: 'Ti ne možeš izbjeći svoj folklor. Čovjek je imao glazbu prije nego što je znao govoriti, prije nego što je znao za religiju, a kamoli politiku. Mene sasvim dobro razumiju i na Islandu i u Sibiru. Rock je za mene samo odjeća - ovo što danas radim nije ništa manje rokenrol nego ovo prije'.

Tedeschi je potom otvorio pomalo bolnu temu za Bregovića, upitavši ga kako je doživio punk, post punk i novi val, uz sve urbane legende o promjeni frizure, produciranje Idola... Je li se preplašio dolaska punka, upitao ga je.

'Trubački orkestri su vrlo slični punku - sviraju neškolovani glazbenici na starim vojnim instrumentima koje je nemoguće doštimati. Punk smo voljeli jer je bio glazba, ali i ludilo. Bilo bi šteta da kuhanje i seks postanu profesionalni, pa tako i glazba. Glazba je zaslužila to. Punk je bio gotov s 'God Save the Queen', pjesma koju je producirao producent Eltona Johna, sjeo je, naštimao ih, vokal nije bio falš. To je bio kraj punka', rekao je Bregović.

Priznao je da je eksperiment Bijelog dugmeta s novim valom bio nepotreban. 'Tad smo se gurali da budemo mlađi nego što jesmo. Svi su gurali novi val, gomila netalentiranih glazbenika se tu progurala, ali sam znao da će oni talentirani uspjeti. Zato mislim da je 'Doživjeti stotu' najlošiji album Bijelog dugmeta. Moja tri zadnja albuma su kompozitorski najzrelija, ovaj Tifin i dva Alenova. Ali u međuvremenu, rokenrol je izgubio značaj', zaključuje skladatelj.

Intervju je potom skrenuo u razgovor o posljednjem Bregovićevom djelu, projektu 'Tri pisma iz Sarajeva', skladanom za tri violine u židovskom, muslimanskom i europskom glazbenom ključu. Tedeschi ga je upitao: 'Koji je tvoj pogled na Sarajevo? Ne bi li bilo bolje da je Sarajevo 'balkanski Berlin' u tom kreativnom smislu, a non-stop ga vučemo u tu paralelu s Jeruzalemom, gdje nikad nema mira?'.

Bregović odgovara: 'Bilo je neminovno da imamo tu strašnu povijest. Sarajevo je metafora. Ono što smo vidjeli devedesetih u Sarajevu, to vidimo na cijelom svijetu, to da će susjed pucati jedan na drugoga. Na posljednjoj ploči Bijelog dugmeta sklopio sam 'Tamo daleko' i 'Lijepu našu'. Na ovim prostorima to zvuči kao neki Frankenstein, no pronađi i poslušaj grčku verziju. Taj prijelaz s molskog na durski zvuči tako prirodno, kao da je to oduvijek bila jedna pjesma'.

Na zaključno pitanje - kako danas gleda na proročanstvo iz njegovog stiha 'Po meni se ništa neće zvati', Bregović odgovara: 'Danas kad čujem kako Cigani sviraju 'Đurđevdan' ili 'Kalašnjikov', pomislim kako je lijepo da od toga netko zarađuje bakšiš. To mi je dovoljno - da znam da je netko zaradio bakšiš svirajući moje pjesme'