'Vrijeme otimanja je prošlo, sada nastupa vrijeme darivanja', kazao je jednom prilikom. Dodjelu nekretnina znao bi opisati kao 'puno više od tehničkog čina, povratak nas samih sebi', 'vrijednosno stajalište Hrvatske' i 'ne samo materijalnu korist, nego duhovnu svježinu'. Samu Crkvu pak opisivao je kao 'najpovjesniju sastavnicu hrvatske misli, duhovnosti i kulture'.

Slučaj će htjeti da je upravo njegov privatni deal s franjevcima i sporna obnova jednog njihova samostana, nakon čega je u vlasništvu tvrtki povezanih s njime završio stan u Zagrebu, jedan od brojnih razloga Marićeva gubitka ministarske fotelje. A u koroti bi, barem ako je suditi po velikodušnosti donedavnog ministra državne imovine, zbog toga mogli završiti i viđeniji pripadnici klera. Od istoka Slavonije do juga Dalmacije.

Prva zapaženija darovnica Vlade i Ministarstva državne imovine datira iz kolovoza 2017. godine, kad je porečkom i pulskom biskupu Draženu Kutleši predana Vila Idola u Puli, s pripadajućom gospodarskom zgradom i zemljištem. Najljepša pulska vila iz austrougarskog perioda, vrijedna 19,7 milijuna kuna, dotad je formalno bila u vlasništvu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, no intervencijom iz Vlade promijenila je vlasnika baš 'na dan sjećanja na žrtve svih totalitarističkih režima', kako je tada objašnjavano, te postala biskupski dvor. Upravo tom prilikom Marić je opisao transakciju kao 'unošenje duhovne svježine'.

Negdje u isto vrijeme na svoje je došla i Splitsko-makarska nadbiskupija, kojoj je u vlasništvo predana višeetažna luksuzna palača na samom Peristilu, u srcu Splita. Ondje je trebao biti otvoren Muzej sakralne umjetnosti, što se nikada nije dogodilo, navodno jer ipak nisu riješeni vlasnički odnosi. No zanimljiv je detalj iz nedavne prošlosti ove palače: nju je, naime, prethodno potpuno obnovilo Ministarstvo kulture, pa nadbiskup nije trebao učiniti doslovno ništa osim eventualno promijeniti bravu.

Danas stoji zatvorena, a već neposredno nakon potpisivanja ugovora nadbiskup je novinarima mrzovoljno objašnjavao da 'vlasnik može sa svojim prostorom činiti što god hoće'.

Crkvi i komad bivše vojarne

Split, grad u kojemu je dva desetljeća ranije čak i centralni odjel gradske knjižnice morao biti iseljen kako bi biskup dobio svoju palaču natrag - a kasnije ju uspio unakaziti dvojbenim dogradnjama - po svemu sudeći ima posebno mjesto u srcu Gorana Marića. Baš u tom gradu s kratkotrajnim ministrom znanosti Pavom Barišićem kupio je 100 milijuna kuna vrijednu zgradu Brodomerkura i u nju uselio Filozofski fakultet, što je franjevačkom redu - baš onome od kojega je kupio sporni stan u Zagrebu - prigodno oslobodilo veliki prostor u klerikatu, u kojemu su umjesto studenata počeli gledati turiste. Ondje su, naime, otvorili hotel.

No najpompoznije je ipak bilo darovanje više od 30 tisuća četvornih metara zemljišta bivše vojarne Dračevac, procijenjenog na 84 milijuna kuna, također Splitsko-dalmatinskoj nadbiskupiji. Dogodilo se to na prošlogodišnjoj sjednici Vlade u Splitu i ostalo relativno skriveno pored desetaka drugih projekata, no godinu kasnije činjenice govore da je upravo darivanje Crkvi jedino konkretizirano u stvarnosti. Dok je za zemljišta i objekte koji trebaju pripasti samom gradu Vlada usvajala 'zaključke o namjeri darovanja', koji mahom još uvijek nisu provedeni, svoj komad Dračevca Crkva je promptno dobila.

Cijela ta bivša vojarna, inače, predviđena je za budući veliki tehnološki park i prometni centar, ali čudnim putovima u posao se ubacila Crkva i zgrabila trećinu. Tportalovi sugovornici iz gradske uprave još tada su govorili o teškim i mučnim pregovorima oko smještaja parcele i na koncu bili zadovoljni jer je upravo ta trećina obuhvatila trošnu i ruševnu zgradu u kojoj se danas nalazi Općinski sud. 'To znači da će se najprije morati riješiti problem suda', govorili su tada, što se pokazalo istinitim.

Upravo ovih dana objavljeno je da država napokon uklanja desetljetnu civilizacijsku sramotu i vraća suce u centar Splita, u preuređenu bivšu robnu kuću, pa će Crkva na Dračevcu napokon moći realizirati ono što je obećala. Taksativno navedeno: Katolički odgojno-obrazovni centar, vrtić s posebnom jedinicom za djecu s posebnim potrebama, osnovnu i srednju strukovnu školu, sportsku dvoranu, vanjska igrališta, kuhinju za Caritas...

'Ovaj današnji čin darivanja hrvatske Vlade i Ministarstva državne imovine Nadbiskupiji u Splitu shvaćam i razumijevam kao vrijednosno stajalište Hrvatske. Ono znači da Hrvatska ima i osjeća svoj integritet, da ga želi i dalje graditi i čuvati. Ovime Grad Split, posredovanjem najpovjesnije sastavnice njegove misli, duhovnosti i kulture, njegove Crkve, potvrđuje svoju zrelost i svoje opredjeljenje za obnovu vrijednosti od kojih je sazdan. Hrvatska nažalost još uvijek trpi lažne dvojbe o svojim vrijednostima, a ovime pokazujemo da je Hrvatska kršćanska zemlja', zborio je egzaltirani Goran Marić.

'Nakon otimanja, darivanje'

U idućih nekoliko mjeseci ponešto je posustao s prijenosom državne imovine na Crkvu, no ovog proljeća potpuno se zahuktao. U ožujku poklanja Dubrovačkoj biskupiji 18 milijuna kuna vrijedno zemljište za izgradnju crkve i pastoralnog centra s pratećim sadržajima u gradskom naselju Solitudo na Lapadu. Pored toga poklanja zgradu površine 678,44 četvorna metra u gradskoj jezgri, u koju bi se nakon obnove trebale useliti mlade obitelji, barem kako je pojašnjeno.

Istog tog mjeseca Marić boravi u Đakovštini, pa s tamošnjim nadbiskupom Đurom Hranićem potpisuje ugovor o darovanju 'dviju zgrada u Zagrebu'. Nije pojašnjeno kako će biskupija funkcionirati na nekoliko stotina kilometara udaljenim lokacijama, niti je Crkva u tom trenutku znala što će učiniti s poklonjenim zgradama.

'Nismo još sigurni koje će biti njihove namjene, no razmišljamo o tome da one djeluju u dobrotvorne ili odgojne svrhe', rekao je nadbiskup Hranić. Goran Marić bio je nadahnutiji:

'Postojalo je vrijeme otimanja, kada je to bila institucionalna, ali nažalost i legitimna praksa, no ipak ima i vrijeme darivanja, što je jedna od temeljnih vrijednosti kršćanstva. Znamo što je Katolička crkva učinila za hrvatski narod u prošlim stoljećima, znamo što čini danas i to poštujemo. Nikada se ne može nadoknaditi ono što je komunistička vlast učinila Crkvi, ali ovakvim činom barem malo nadoknađujemo tu nepravdu koja je godinama bila činjena.'

Već mjesec dana kasnije, u travnju, bjelovarsko-križevačkom biskupu Vjekoslavu Huzjaku daruje čak 27 tisuća kvadrata državnog zemljišta, čija je vrijednost oko 6,5 milijuna kuna. Navodno će se ondje graditi svetište svetog Marka Križevčanina, 'prvog sveca u Hrvatskoj'.

'Povratak oduzete crkvene imovine, iz naše suvremene hrvatske perspektive, znači puno više od tehničkog čina: on znači povratak nas samima sebi. Jer povijest nas obvezuje još više od ugovora. Stoga je i ovaj ugovor više od darovnice', objasnio je Marić.

Donedavni ministar državne imovine nije se previše opterećivao formom, barem kada se radilo o poslovima s Crkvom: jednosmjerni transferi zemljišta i nekretnina koji put su opisani kao puko darovanje, a koji put kao odšteta za imovinu oduzetu u komunizmu. Koju, ako je po Mariću, teško da se ikada može pravično nadoknaditi.