Ovako je sve išlo.

9.00 Presudu je čitao predsjednik Haškog suda Theodor Meron, sudac koji je srušio 45-godišnju kaznu Tihomiru Blaškiću, ali i utrostručio kaznu Veselinu Šljivančaninu za zločine počinjene u Vukovaru. Meron je pitao Gotovinu i Markača mogu li pratiti postupak na jeziku koji razumiju, na što su oni odgovorili potvrdno, te predstavio njihove odvjetnike Georgea Kehoa i Gorana Mikuličića.

Meron je najavio da će sažeti ono do čega je u zaključcima došlo žalbeno vijeće. U operaciji Oluja Gotovina je bio general pukovnik HV-a i zapovjednik splitskog Zapovjednog područja. U prvostupanjskoj presudi iz travnja 2011. utvrđeno je da je Gotovina kriv za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja te osuđen na 24 godine zatvora. Markač je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova i zapovjednik specijalne policije te je osuđen na 18 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja.

9.10 Prema prvostupanjskoj presudi, Gotovina i Markač proglašeni su članovima udruženog zločinačkog pothvata, utemeljenog na nekoliko događaja koji su se međusobno podupirali. Zaključeno je tada da su protupravni topnički napadi na civile u četiri grada - Kninu, Gračacu, Benkovcu i Obrovcu - uzrokovali deportaciju velikog broja civila iz tzv. Krajine. Temeljem 200-metarskog standarda, zaključeno je da su svi pogoci udaljeni od legitimnih vojno-sigurnosnih meta više od navedene distance bili protupravni. Žalbeno vijeće, rekao je Meron, smatra da je raspravno vijeće pogriješilo u iznošenju i prihvaćanju standarda od 200 metara: nema nikakvog specifičnog razloga zašto bi se radilo baš o toj granici pogreške.

Iako je raspravno vijeće imalo i dodatne dokaze, žalbeno vijeće i svi suci smatraju da to nije dovoljno da bi se potvrdio zaključak o protupravnim topničkim napadima - nema dokaza da je raspravno vijeće moglo bez ikakve sumnje zaključiti da su četiri grada podvrgnuta nezakonitom granatiranju.

9.20 Nema dovoljno dokaza da se podrži zaključak raspravnog vijeća o udruženom zločinačkom pothvatu deportiranja srpskog stanovništva, s obzirom da se taj zaključak temeljio na prekomjernom granatiranju u četiri grada, rekao je Meron. Pobijene su sve osude utemeljene na zaključku o udruženom zločinačkom pothvatu.  Žalbeno vijeće stoga drži da su osude osnovane na alternativnim oblicima odgovornosti te daje mogućnost da se i one pobiju.

Žalbeno vijeće smatra da je stav raspravnog vijeća o mjerama koje je Gotovina trebao poduzeti bio nedovoljno razrađen u pogledu zaključka kako bi te mjere utjecale na primijećene nedostatke. Podsjeća da je raspravno vijeće uzelo u obzir dokaze da je Gotovina poduzeo sve nužne i razumne mjere kako bi održao red među svojim podčinjenima. Žalbeno vijeće smatra da nije dokazano da je u slučaju Gotovine postojao ikakav dovoljno velik propust te ne vidi nijedan daljnji zaključak raspravnog vijeća u prilog osuđujuće presude na osnovi alternativnih vidova odgovornosti.

U slučaju Markača, žalbeno vijeće podsjeća da je raspravno vijeće utvrdilo da je on propustio naložiti istrage. Žalbeno vijeće smatra da su ti zaključci doneseni u kontekstu zaključaka o protupravnom granatiranju i shodno tome smatra da raspravno vijeće nije iznijelo dovoljno zaključaka za osuđujuću presudu na osnovi poticanja i pomaganja te odgovornosti nadređenog. Žalbeno vijeće stoga odbija procjenjivati ostale dokaze i zaključke, a u protivnom bi trebalo opširno krenuti u utvrđivanje činjenica i dokaza.

U takvom kontekstu bilo kakav pokušaj da se izvuku zaključci o alternativnim oblicima odgovornosti predstavljao bi rizik da se naruši pravo na pravedno suđenje.

9.35 Žalbeno vijeće poništava osuđujuće presude za progone, deportaciju, nečovječno ponašanje i pljačku te kršenje običaja ratovanja i izriče oslobađajuću presudu Anti Gotovini. Po istim osnovama, poništena je i osuđujuća presuda Mladenu Markaču te mu je izrečena oslobađajuća presuda. Naloženo je da se Ante Gotovina i Mladen Markač odmah puste na slobodu.