Paradoksalno, jedini rezultat koji nije iznenađenje prvog kruga ovogodišnjih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj jest rezultat trećeplasiranog Ivana Sinčića. Iako se do prije tri tjedna činio autsajderom izborne utrke, kandidat Živog zida u postojećoj je konstelaciji snaga svojom mladošću i porukama protiv društvenih elita odmah iskočio kao najprepoznatljiviji kandidat. I, što je najvažnije, kao najartikuliraniji zagovornik prava građana u najtežoj životnoj situaciji. Da je kampanja potrajala još jedan-dva Sinčićev bi rezultat bio još bolji, ali je i njegovih 16,42% glasova birača prema privremenim neslužbenim rezultatima zoran dokaz da se i u Hrvatskoj mogu očekivati konkretni izborni rezultati političkih opcija koje svoju poziciju temelje na oštrom suprotstavljanju politikama dosadašnjih vladajućih garnitura. Prema tome, njegov uspjeh nije nikakva 'šarena laža' nego percepcija sve većeg dijela biračkog tijela stvarnih mogućnosti i aktualne vlasti i svih dosadašnjih obnašatelja vlasti u Hrvatskoj.

Uostalom, ne djeluje li danas i program vladajuće Kukuriku koalicije kojim je ona pobijedila na parlamentarnim izborima 2011. kao 'šarena laža', i to puno veća nego li Sinčićeva obećanja? Baš kao i većina izbornih programa na temelju kojih se traži povjerenje birača? I dok je Ivan Sinčić barem 'zašarenio' kronično sivi hrvatski politički prostor koji već sedmu godinu zaredom ne nudi učinkovita rješenja kako izaći iz ekonomske i društvene krize, aktualni su predsjednički izbori potvrdili da je prava pobjednica – apatija. Dosad najmanji apsolutni broj birača izašlih na izbore za predsjednika Republike Hrvatske, njih manje od milijun i 790 tisuća, govori o tome da čak ni u sučeljavanju četvero veoma različitih kandidata što je omogućilo jače fokusiranje na svakoga od njih, i personalno i programski, nije motivirao natpolovičan broj hrvatskih birača da preko ovih izbora pošalje jasnu poruku kakvu politiku i političare želi na čelu države. Zašto? Zato jer je stvoren dojam da se u načelu ništa ne mijenja nevisno o promjenama na vlasti. U tom je smislu rezultat Ivana Sinčića iznimka koja potvrđuje pravilo i koja bi do punog izražaja mogla doći na sljedećim izborima za zastupnike u Hrvatski sabor.

Suprotno očekivanjima umjesto personalizacije političkih opcija, na ovim je izborima došlo do 'postrančenja' samih kandidata. Tako je Ivo Josipović ostao u rasponu postotka glasova koje su na europskim izborima 2014. dobile stranke koje su ga podržale u predsjedničkoj utrci od SDP-a i ORaH-a nadalje. Kolinda Grabar Kitarović dobila je sličnu podršku kao i široka koalicija predvođena HDZ-om na posljednjim izborima za članove Europskog parlamenta, a Milan Kujundžić gotovo isti postotak kao i njegov Savez za Hrvatsku na tim izborima. Nitko od njih nije napravio pomak prema drugom dijelu biračkog tijela i 'povukao' svoje blokove. Dapače, svi su odreda dobili nešto manje nego li njihove političke opcije. Pritom je najveći gubitnik, i to ne samo rezultatski, Milan Kujundžić na čiji je rezultat kratka izborna kampanja najviše utjecala. Umjesto nastavka uzlaznog trenda iz pretkampanje i stjecanja političkog kapitala za parlamentarne izbore, kandidat svoje Hrvatske zore i koalicijskog Saveza za Hrvatsku krenuo je u niz osobnih i ideoloških obračuna koji biračima, s jedne strane, djeluju odbijajuće, a s druge ni na koji im način ne govore o mogućnostima za poboljšanje njihove životne situacije. Sličnu je grešku, ali na posve drugi način, napravio i Ivo Josipović. I dok je 2009. efektno poentirao porukom o pravednosti kao ključnom preduvjetu za bilo kakve promjene nabolje, ove je godine ponudio program ustavnih promjena koje su predaleko od svakodnevnih interesa i – problema hrvatskih građana. K tome, slogan o pravom putu prije asocira na neku pravašku opciju, nego li na njegovu što je velika greška njegova tima i u marketinškom i u komunikacijskom smislu. Za pobjedu i u drugom krugu, Ivo Josipović umjesto pravoga puta mora ponuditi put najšire suradnje i politiku ujedinjavanja zemlje prema izlasku iz krize.

U takvim je okolnostima s porukom promjene kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović postigla maksimum. S jedne strane glavni joj je suparnik iz istog ideološkog miljea sam sebe zaustavio, a s druge strane aktualni predsjednik uz teret rezultata vlade Zorana Milanovića i puno manje nade nego li prije pet godina, nije niti mogao između njih ostvariti veću razliku od 1,2%. Uz Kujundžićevu podršku i Sinčićevu poruku o nužnosti promjena, Kolinda Grabar-Kitarović u drugi krug izbora ulazi opuštenije nego li Ivo Josipović, dok je dio Josipovićevih suradnika s nizom katastrofalnih političkih ocjena u izbornoj noći odmah trebao potražiti neki drugi posao jer politiku kao posao uopće ne razumije. Ne razumiju to ni na suprotnoj političkoj strani, ali oni ionako nemaju što izgubiti i njih se trenutačno ne doživljava kao odgovorne za stanje u zemlji.

To će se vrlo brzo promijeniti pobijedi li Kolinda Grabar Kitarović u drugom krugu predsjedničkih izbora, a HDZ-ova koalicija na parlamentarnim. No, samo s promjenom ideologije i konkretnih imena na vlasti, a bez sadržajnih promjena, HDZ-ovu koaliciju čeka sudbina Kukuriku koalicije. Zato je moguće da će, ne dođe li do većih strateških promjena, sljedeći izbori za Hrvatski sabor biti vrlo slični prvom krugu predsjedničkih. Kukuriku koalicija imat će dvije snažne oporbe: HDZ-ovu i onu koju simbolizira Živi zid. Tako 'sistemska' ljevica s dva bloka predvođena SDP-ovom koalicijom i ORaH-om može računati na 35-40% glasova, a ujedinjeni HDZ-ov blok u sebi znatno povoljnijoj podjeli zemlje na deset izbornih jedinica na nekoliko postotaka više i značajno veći broj zastupničkih mandata. Sinčićev Živi zid pritom može djelomice postići ono što su u Italiji i Grčkoj postigle stranke Beppa Grilla i Alexisa Tsiprasa. Međutim, za takav uspjeh osim jednog kandidata treba ponuditi cijeli tim ljudi i koliko-toliko koherentan program. U situaciji kada se s tim godinama muče i etablirane stranke u Hrvatskoj, i na sljedećim će parlamentarnim izborima u Hrvatskoj biti govora o 'šarenim lažama'. Ali, i o završetku niza 'bezbojnih laža'.