Ovo su samo neki od rezultata studije 'O učenju 2014.' koju je u svih 109 osnovnih javnih škola Grada Zagreba proveo Institut za društvena istraživanja (IDIZ) u suradnji sa Županijskim stručnim vijećem pedagoga.

Autori studije, dr. sc. Boris Jokić i dr. sc. Zrinka Ristić Dedić iz IDIZ-a, ističu da i ovaj dio njihova istraživanja pokazuje da neke stvari u našem obrazovnom sustavu nisu ni približno onakve kakve bi trebale biti.

Hrvatska 44 posto, Finska 5 posto

'Razumljivo je da kod učenika, kako napreduju u školovanju, raste i potreba za instrukcijama. Jedan od razloga je to što se obaveze povećavaju, sadržaj koji se uči postaje sve složeniji i, što je za Hrvatsku specifično, raste broj predmeta koji se uče. U drugim zemljama nema skoka sa šest obaveznih predmeta do čak 16 u trećem razredu gimnazije', rekao je za tportal Jokić.

'I svjetska iskustva pokazuju da se već pri kraju osnovne škole značajan dio roditelja ne osjeća kompetentnim pomoći vlastitoj djeci u ispunjavanju školskih obaveza te se i zbog toga javlja potreba za korištenjem instrukcija.

Na srednjoškolskoj razini javlja se i problem odnosa roditelja i djece pa je često roditeljima i djeci jednostavnije angažirati privatnog instruktora', dodao je Jokić.

Ristić Dedić kaže da je Hrvatska po korištenju instrukcija u Europi u gornjoj trećini.

'Od nas instrukcije puno više koriste Grčka (80 posto) i zemlje bivšeg SSSR-a poput Gruzije (ponegdje i iznad 85 posto), slično kao mi koriste ih Portugal, Italija i Slovačka, a značajno manje Finska (5 posto), Velika Britanija (10 posto), Njemačka (15 posto) i Austrija (20 posto). Što je obrazovni sustav bolji, potreba za instrukcijama je manja', rekla je naša znanstvenica.

Koliko i tko koristi instrukcije?

Rezultati ispitivanja pokazuju da je čak 44 posto učenika završnih razreda osnovnih škola u ispitanom razdoblju barem jednom koristilo privatne instrukcije. Djevojčice ih koriste u nešto većem postotku nego dječaci (47 prema 40 posto). Takav nalaz može se povezati s činjenicom da djevojčice više žele upisati gimnazijske srednjoškolske programe.

Instrukcije u značajno većem broju koriste učenici slabijeg školskog uspjeha. No zanimljivo je da ih koriste čak i najuspješniji u tzv. kategoriji 15 – oni koji iz sva tri ključna predmeta: matematike, hrvatskog i stranog jezika imaju odličan. Čak četvrtina učenika u toj kategoriji koristi instrukcije. U kategoriji 14, koju također karakterizira jako dobar školski uspjeh, taj postotak iznosi gotovo 40 posto.

Koliko često i za koje predmete?

Matematika se, očekivano, nalazi na vrhu popisa predmeta s najvećim brojem korisnika privatnih instrukcija. Ukupno je 31,7 posto učenika barem jednom u ispitivanom razdoblju koristilo instrukcije iz toga predmeta. Redovitih korisnika je ipak prilično malo (7,1 posto). Slijede kemija (16,4 posto), strani jezik (16,2 posto) i fizika (15,0 posto). Kao i u slučaju matematike, većina onih koji odlaze na instrukcije iz ovih predmeta čini to povremeno ili nekoliko puta.

Privatne instrukcije iz hrvatskog jezika su rijetke – ukupno ih uzima samo 7,3 posto korisnika. Korištenje instrukcija iz drugih školskih predmeta zanemarivo je malo. Zanimljivo je da učenici u istraživanju 'O učenju 2014.' navode povijest, biologiju i geografiju kao predmete koje najviše uče, ali za njih im ne trebaju instrukcije.

Očito je da učenici najviše trebaju instrukcije iz predmeta u kojima je, kao kod matematike, važan kontinuitet u učenju – čije se novo gradivo ne može savladati bez poznavanja prijašnjeg.

Za ispravljanje loših ocjena, a ne za veće znanje

Odgovori učenika pokazuju da se instrukcije prije svega koriste kao pomoć u pripremi za ispitivanja te zbog ispravljanja jedinica i loših ocjena.

Manji dio učenika instrukcije koristi kao pomoć u pisanju zadaća i učenju predmeta. Najniže rangirani razlog za korištenje privatnih instrukcija (30 posto) je 'naučiti više nego što se uči u školi', koji predstavlja obogaćujuću funkciju privatnih instrukcija.

Odgovori učenika upućuju na izrazito zadovoljstvo uslugom instrukcija - više od 90 posto korisnika smatra da su im izrazito ili uglavnom pomogle.

Zaključak: Škole ne motiviraju niti uče kako učiti

Autori studije ističu da su nalazi studije višestruko problematični.

'Prvo, činjenica o korištenju instrukcija prije samog ispitivanja ili u slučaju kad su jedinice već dobivene potvrđuje neredovitost i nesustavnost rada učenika i potrebu da se pred samo ispitivanje na brzinu usvoji neko znanje. Drugo i još važnije je da instrukcije većinom koriste učenici koji ostvaruju slabiji uspjeh iz matematike. Sustav bi, unaprjeđivanjem modela dopunske nastave te većom individualizacijom i diferencijacijom u redovnoj nastavi, tim učenicima trebao pružiti kvalitetniju podršku i pomoći im u usvajanju osnovnih znanja i vještina nužnih za zadovoljavanje minimuma potrebnog za prolaznu ocjenu.

Za sustav je također zabrinjavajući podatak o učeničkoj visokoj procjeni učinkovitosti privatnih instrukcija. Naime analiza uzroka pojave privatnih instrukcija u hrvatskom obrazovnom kontekstu, kroz sva dosadašnja istraživanja, jasno ukazuje na nedostatnu razvijenost kompetencije učenja kao na ključni element koji se nalazi u osnovi potražnje za instrukcijama. Naši učenici nemaju naviku redovitog učenja (uče uglavnom neposredno prije ispitivanja), nisu samoregulirani i samostalni u učenju, sustav ih ne poučava kako učiti, a njihovi učitelji tvrde da ne znaju učiti. U okruženju takvih dominantnih obrazaca učenja, kao i općenito nedostatne motivacijske spremnosti učenika za ulaganje truda i predano učenje, privatne se instrukcije pojavljuju kao mehanizam koji (iz učeničke perspektive) brzo i djelotvorno rješava problem, pomaže u pripremi za test, ispravljanju negativne ocjene, krpanju rupa u znanju itd. Međutim korištenje instant-rješenja dodatne poduke često ne osigurava stjecanje trajnih znanja i vještina, ne razvija pozitivnu motivacijsku podlogu za samostalno učenje i ustrajan rad, niti jača različite ključne kompetencije učenika potrebne kao temelj sudjelovanja u procesima cjeloživotnog učenja.

Sve navedeno upućuje na potrebu sustavnog rada na poticanju kompetencije 'učiti kako učiti' u hrvatskim školama, posebice unutar osnovnoškolskog obrazovanja', zaključuju autori.