Ništa u Libiji, trenutno, ne ukazuje na skoru mogućnost da pobunjenici okončaju Gadafijevu četrdesetogodišnju diktaturu. Njegovi su plaćenici sve jači, a pobunjenicima, nakon početne euforije, nedostaju hrana, voda, municija, adekvatno naoružanje i, što je najvažnije, vojno obrazovanje.

Iako je libijska pobuna inspirirana revolucijama u Tunisu i Egiptu, odnosno uspješnim zbacivanjem s vlasti tamošnjih predsjednika, panorama na libijskom terenu je sve udaljenija od situacije u susjednim zemljama i sve više nalikuje na nasilje u Iraku nakon pada Sadama Huseina. Kratko i jasno: građanski rat kuca na vrata.

Ukoliko pobunjenicima ne stigne vojna pomoć izvana, neće moći zadržati gradove koje su dobili na zapadu od Tripolija, a to se u prvome redu odnosi na stratešku poziciju Zauije, koja samo što nije opet u rukama vladajućeg režima. Kako je veliki naftni centar i luka Ras Lanuf opet u rukama Gadafija, pobunjenici u Misrati, 200 km istočno od Tripolija, sada su u okruženju i prijeti pravi pokolj.

Neke zemlje, poput Španjolske, pozivaju na pokretanje vojne intervencije, ali druge, poput Francuske, iz usta novog ministra vanjskih poslova Alainea Juppéa, nisu sklone tome i upozoravaju da arapski svijet ne bi podržao takvu intervenciju. Teško je da će sada Kina i Rusija prihvatiti da Vijeće sigurnosti UN-a pokrene akciju pa se javljaju glasovi koji upozoravaju da je u tijeku utrka protiv vremena i da je potrebno naći način da se izbjegne masakr koji bi uslijedio u slučaju da uspije Gadafijeva protuofenziva.

Njegove su trupe i on osobno u stanju euforije nakon neuspjelog napada pobunjenika na rodno mjesto diktatora, Sirtu, 500 km istočno od Tripolija. Broj mrtvih pak u Misrati, a smatra se da su se u njoj odvijale najžešće borbe dosad, broji se u stotinama. Eventualni pad Sirte pretpostavljao bi velik debakl za diktatora pa je jasno da posvećuje maksimalne napore da očuva taj bastion u kojem je smješteno nekoliko ministarstava i gdje je sagrađena najluksuznija palača, ona parlamenta, na sjeveru Afrike.

Gadafi se već pokazao kao tvrd orah u ratovima. Najprije 1973, kada je zauzeo dio Chada u ratu koji je trajao do 1987, a zatim 1977, kada je napao Egipat zbog plana Anuara el Sadata da postigne trajni mir s Izraelom. Bilo je na desetke tisuća mrtvih, ali se diktator nije dao omesti, kao što neće ni sada.

Malo će tu moći i posebni izaslanik UN-a za Libiju, ministar vanjskih poslova Jordana, pogotovo zato što je UN već dao naredbu Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu da procesuira navodne Gadafijeve zločine, o čemu smo ovdje već pisali.

Diktator nema kamo. Neće i ne može se predati. To vrijedi i za vođe pobune, ponajprije za bivšeg ministra pravosuđa Mustafu Abdulalila, koji vodi privremenu vladu u oporbi, ali i za svaku osobu koja je digla oružje protiv Gadafija. Milosti za njih neće biti. Svi će do zadnjega biti pobijeni.