Klub zastupnika SDSS-a 'osvježen' je ovih dana, pa su umjesto Vojislava Stanimirovića i Jove Vukovića u saborske klupe sjeli Dragan Crnogorac i Mile Horvat. Postoji li neki poseban razlog za promjene ili se radi o prethodnom dogovoru?

Kolega Mile Horvat je već iskusan zastupnik, jer je u prošlom mandatu mijenjao Vojislava Stanimirovića, pa samo dobivamo jednog već formiranog zastupnika s dobrom reputacijom u Saboru i stranci. Uz njega, u Sabor dolazi i jedan mlađi zastupnik - Dragan Crnogorac, koji dobiva priliku da, na temelju dogovora s predsjednikom stranke još od prije izbora, preuzme njegov mandat i svojom energijom, sposobnosti i podrškom koju ćemo mu dati, pojača naš klub i zastupničku aktivnost u Saboru.

Je li se u toj 'hokejaškoj izmjeni' moglo očekivati i da će u saborske klupe sjesti i vaš zamjenik Aleksandar Milošević?

Obaveze u klubu i Saboru su još takve da nemam prostora za gestu kakvu su napravili Stanimirović ili Vuković. Dugo sam u Saboru i sasvim sigurno da taj posao nosi sa sobom i velika opterećenja i razmjerno velike obaveze, tako da ostajem.

Upravo vas je Saša Milošević nedavno mijenjao na proširenoj sjednici Vijeća za socijalnu pravdu koju je sazvao predsjednik Ivo Josipović. Možete li prokomentirati naglaske tog zasjedanja, budući da je u nekim trenucima rasprava ličila na predizborni skup na kojem ste meta bili upravo Vi i SDSS?

Očekivali smo da će tako biti, jer smo pretpostavili da je to za neke ljude i svrha sastanka, odnosno da nije prava svrha pitanje Srba i problematika njihova života – bilo povratnika, bilo onih koji su reintegrirani, odnosno onih koji tu žive u cijelom teškom ratnom i poratnom razdoblju. Ipak smo, iz poštovanja prema instituciji predsjednika Republike, odlučili poslati one ljude koji su upućeni i koji se dnevno bave problematikom Srba, bilo da je riječ o Srpskom narodnom vijeću, Zajedničkom vijeću općina ili SDSS-u. Drago mi je da su oni dostojno, kompetentno i politički mudro zastupali Srbe u Hrvatskoj pred predsjednikom gdje se takve sposobnosti i trebaju manifestirati. Na one koji su to koristili za drugačije svrhe i drugačiju funkciju uopće se ne bih osvrtao. Žao mi je što su u Uredu predsjednika još jednom dobili priliku za to i što se u Uredu predsjednika ne vidi tko se bavi problemima Srba, a tko se ne bavi. Isto tako jasno je bilo vidjeti tko vodi kampanju za rješavanje problema Srba, a tko vodi kampanju protiv onih koji se bave problemima Srba.

Koji su to ključni problemi srpske manjine danas?

Na područjima povratka moramo mnogo više raditi na razvoju i razvojnim mogućnostima, posebno mogućnostima zapošljavanja, da ljudi imaju od čega živjeti. U područjima velikih gradova moramo zaustaviti proces asimilacije, jačati identitetske karakteristike, osjećaj sigurnosti i osjećaj pripadnosti među Srbima u Hrvatskoj. To je od posebne važnosti. Utoliko su napadi koji su kretali na nas u proteklo vrijeme bili opasni upravo zbog osjetljivosti populacije i činjenice da se na taj način ne pomaže afirmacija identiteta i afirmacija položaja i osjećaja pripadnosti.

Ne. Za nas je interes predsjednika za probleme Srba bio veoma bitan, ali mjesto za rješavanje problema Srba u Hrvatskoj je Vlada, jer to nije pitanje socijalne pravde, nego ljudskih i manjinskih prava, razvojnih potencijala i mogućnosti. Pravo mjesto su Vladina tijela, ministarstva i Vladina politika. Predsjednik svojim autoritetom može stvarati atmosferu i pomagati da se ta pitanja mogu lakše rješavati, ali nema nikakve sumnje da Vijeće za socijalnu pravdu nije mjesto gdje se to može rješavati i naći neko rješenje.

Kakva je suradnja zastupnika Srba i SDSS-a s Milanovićevom Vladom?

Imamo dobru suradnju. Ta suradnja se gradi, ona se razvija i mogu reći da se bilježi napredak u razvoju te suradnje. Ono što još nismo postigli jeste efikasnost. Nismo još postigli da ono što smo dogovorili, što smo zapisali u program i ono što je dogovoreno na sastancima da se stvarno i realizira. I zato smo mjesec dana prije predsjednikova poziva za sastanak Vijeća za socijalnu pravdu formirali posebnu koordinaciju u Vladi koju vodi potpredsjednik Neven Mimica i koja ima dvije razine – jedna je ministarska, a druga razina operativnih ljudi u ministarstvima, pomoćnikâ ministara i voditelja pojedinih odjela, koji se bave konkretnim pitanjima. Dogovorili smo se da se svakih mjesec dana sastajemo i izvještavamo o tome što je napravljeno.

211286,212119,212282,213372SDSS je u vrijeme prošlih, HDZ-ovih vlada, bio u formalnoj vezi, a sada s Milanovićevom vladom surađujete. Kratko je vrijeme za usporedbu, no s kim je lakše 'raditi'?

S HDZ-om smo godinama razvijali posebnu vrstu suradnje i koalicijskog partnerstva. Sa SDP-om, unatoč političkoj bliskosti, za to nismo imali priliku. I zato to sada radimo s velikom privrženošću, ali isto tako i s velikim oprezom. U tom smislu to gotovo da nisu stvari za uspoređivati. To su dva različita politička razdoblja, jer je u vrijeme HDZ-a pitanje Srba bilo jedno od središnjih pitanja, i u pristupanju EU, i u međuetničkim, pa i međudržavnim odnosima. I u ovom razdoblju, to pitanje je od ogromne važnosti, ali nema više tu poziciju koju je imalo ranije, zahvaljujući tome što su mnoge stvari napravljene, ali i zahvaljujući činjenici da su se mnoge stvari spustile na niže nivoe, odnosno da nisu na visokim političkim nivoima, nego na operativnim. Ono što je između nas i SDP-a i ostalih članica koalicije mnogo veći izazov jest otvorenost suradnje između lijevih političkih stranaka i srpske manjinske stranke koja sebe vidi na lijevom spektru. Tu otvorenost gradimo, zahvaljujući i političkoj hrabrosti predsjednika Vlade, ali i zahvaljujući našoj spremnosti, i mislim da će to donijeti vrlo značajnu novu kvalitetu u kojoj će suradnja između nas dobivati drugačije, pa i koalicijske dimenzije.

Iz odgovora koji ste dali, nameće se i odgovor na iduće pitanje – to znači da se nećete priključiti tzv. antikukuriku inicijativi Tomislava Karamarka, bez obzira na suradnju s HDZ-om u proteklih osam godina?

Nema nikakve sumnje. Ne vidim svrhu toga. I inače smo smatrali da je formiranje tzv. desnog bloka u Hrvatskoj opasno za demokratske odnose. Nisam siguran, iako nije moje da govorim o pitanjima HDZ-a, ali mislim da oni mogu na drugi način jačati i profilirati svoju politiku. Kad me pitate možemo li pristati uz 'antikukuriku koaliciju', odgovaram pitanjem – kako bismo mogli pristati kad neki koji kažu da će biti dio te koalicije unaprijed ističu da ne žele s nama? Prema tome, tamo gdje nas se ne želi, tamo mi sigurno nećemo niti biti. Drugo i mnogo važnije, mislim da je za hrvatski politički život i hrvatsku političku kulturu, te hrvatsko-srpske odnose sazrelo vrijeme za drugačiji odnos SDP-a i SDSS-a. Mislim da su toga svjesni i jedini, i drugi. Tu odgovornost sigurno nećemo podcijeniti i sigurno ćemo odgovoriti na nju. Treće, neovisno o tome što ima nespretnosti kad je u pitanju djelovanje pojedinih segmenata ove Vlade, što ima nesnalaženja i što su neke mjere bolne, pa i sa stajališta našeg razumijevanja politike upitne, mislim da ova Vlada zavrjeđuje podršku, jer ima zadaću da sredi državne institucije, da stabilizira rad institucija i u financijskom, i u administrativnom sektoru, i to je od goleme važnosti.

Ako se vratimo na Pantovčak, ali ne sa željom pretresati ono što se dogodilo ljetos, zanima me jesu li se odnosi s predsjednikom Josipovićem, nakon te bure, popravili? Jeste li na tragu pružanja ruke jedan drugome?

Odnos s predsjednikom Republike mi je osobito važan. Prvo, zato što je Ivo Josipović prvi predsjednik kojeg smo i kao stranka, i kao zajednica aktivno podržavali, ne samo birači kao subjekt kampanje, nego i naše institucije kao akteri u kampanji. U tom smislu, predsjednik Josipović je predsjednik s kojim želimo imati najdublju moguću suradnju kakvu smo i imali. I mogu samo izraziti žaljenje što je došlo do te vrste konfrontacije i do te vrste sporenja i napada koji sasvim sigurno nije bio ugodan niti za mene, niti za zajednicu, a isto tako vjerujem niti za samog predsjednika. Prema tome, predsjednik i ja ćemo sasvim sigurno naći načina i prostora da u skladu sa svojim odgovornostima i u skladu sa svojim uvjerenjima nadiđemo razdoblje sukoba i sve ono što je sa njim bilo.

Ako se već niste sreli u Kninu, hoćete li se sresti u Vukovaru na obilježavanju Dana sjećanja na vukovarske žrtve? Idete li u Vukovar 18. studenog?

O komemoracijama koje su pred nama razgovaramo i nadamo se da će se steći uvjeti da pokažemo svoje poštovanje prema svim žrtvama, dakle i prema žrtvama pripadnika većinskog naroda. Kako će to izgledati i na koji način, u ovom trenutku mi je teško reći. Kakvi će se uvjeti stvoriti, također mi je teško reći. Ono što bih sasvim sigurno volio jeste da to ne budu nikakve pojedinačne geste, nego da to budu usklađene geste institucija, usklađene geste građana, tako da se to osjeti tamo gdje se treba osjetiti – i u Vukovaru, i u drugim sredinama. Hoćemo li uspjeti to uraditi do 18. studenog, ne mogu reći, ali sasvim sigurno naša želja postoji da manifestiramo svoje poštovanje prema stradalima.