U cijelosti prenosimo njegov status na Facebooku.

'Bio je ovo težak dan za naš grad. Ljudi su pretrpjeli neviđen strah, neki ostali bez svojih okućnica i automobila. Slike su užasne.

Ti ljudi, naši sugrađani, važniji su od mene i ponekih izgubljenih na društvenim mrežama.

I dok su naši junaci vatrogasci branili grad, građani se borili vodom za svaki milimetar svoje i naše zemlje, ovi drugi "junaci" društvenih mreža i foteljaši u suradnji s teroristima, obrnuli su odmah na svoje, niti malo ne mareći za ljude danas.

Moram objasniti. Ja sam napokon, prije tri dana, s mojom obitelji, suprugom i dvoje djece, otišao na mali odmor i jedan obiteljski posjet u Barcelonu. Išli smo našim obiteljskim autom na aerodrom i o svom trošku u apartman i na avion. Naravno, što je jeftinije i skromnije moguće.

I tako sam odlučio ostaviti mobitel sa strane da im se posvetim cijeli dan, ali su nas prijatelji zvali da je u Puli požar.

Iako su moji zamjenici i pročelnici odmah išli na požarište, a ja po telefon i zvao sve koje sam mogao, istovremeno sam odlučio ići nazad za Pulu, jer mi savjest nije dopuštala drugačije.

Koordinirali smo sendviče, vodu i sve što je bilo potrebno na terenu za vatrogasce.

Naravno, Pula nije blizu pa sam išao na aerodrom, uzeo kartu za prvi mogući i što bliži let Puli (obiteljskom karticom), pozdravio se s obitelji i krenuo za Pulu.

Ostavio sam obitelj, jer me grad trebao i ja grad i to je normalno.

I dok sam ostavljao obitelj koja više od godine dana trpi ludosti kojima se ja bavim i, u najmanju ruku, jadnicima, skrivena imena, koji vrijeđaju i napadaju bez granica pa me i novinari pitaju kako komentiram te upite (??!!), postavio sam si i ja malo pitanja, ali ključnih.

Da sam gasio požar bio bih populist, to je sada jasno. Gori od Vučića i Bandića, ali, eto.

Oni, moji najdraži, koji su zaslužili da makar 6 dana godišnje budemo skupa 24 sata, važniji su mi od bilo koga. Bez njih ne bi bilo niti mene, ovakav kakav jesam, a s njima samo bolji nego prije.

Zato su moja pitanja tako važna.

Hoću li na njih imati odgovor? Ne znam.

Nemam se ja što žaliti. Tu sam gdje jesam. Ovo su situacije koje jednostavno moramo riješiti i pomoći svakom čovjeku.

Pozivam sve koji misle da mogu da mi se pridružite u poslu.

Ohrabrite se, moja su vam vrata otvorena...

Ja izgubljene trenutke ne mogu vratiti niti je to sada važno, kao što niti ljudi, nažalost, ne mogu zapaljena dvorišta svojih kuća', napisao je Zoričić.